„Iako su Sjedinjene Države posmatrale balkanske ratove kao evropski problem, Washington ipak odlučuje da sredinom 1995. godine pokrene posljednje intenzivne pregovore. Predsjednik Clinton odredio je strategiju i imenovao američki pregovarački tim predvođen ambasadorom Richardom Holbrookeom. S rasporedom putovanja koji se mijenjao svakih nekoliko sati, kretali smo se Evropom tako nepredvidivo da u Washingtonu često nisu znali gdje smo, pri tome imajući na umu bombradovanje i činjenicu da smo sada išli na sve ili ništa.
Početkom 1995. godine suočili smo se sa izmijenjenom situacijom na terenu. Prvo, hrvatske snage – potpomognute programom obuke i opremanja koji su podupirale SAD – preuzele su dio teritorija koji su zauzele lokalne srpske snage uz podršku Beograda. Drugo, diplomatski napori SAD-a počeli su stvarati podjele između beogradskog režima, koji je želio izmaći [međunarodnim] sankcijama, i bosanskih Srba. A treće – u zabrinjavajućem razvoju događaja – mirovna misija UN-a ne bi preživjela još jednu bosansku zimu. Bili smo suočeni s mogućnošću da američke trupe moraju ući u Bosnu kako bi pomogle mirovnim snagama da napuste zemlju - što bi značilo da ljudi u Bosni ostaju bez ikakve međunarodne prisutnosti.”
(Izvodi iz knjige Richarda Holbrookea „Završiti rat“)