Jedan od najznačajnijih pisanih dokumenata u kojem su objavljeni tekstovi o značaju kulture kao vidu otpora tokom opsade Sarajeva jeste Cultural Survival Newsletter (bilten o kulturnom opstanku grada pod opsadom) u FAMA produkciji. Riječ je o jedinstvenoj hronici i analizi kulturnog i intelektualnog života u Sarajevu za vrijeme opsade. Bilten je imao četiri izdanja, od kojih je jedan izašao u zimu 1993. godine, a ostala tri u toku 1994. godine. Svi su štampani u Zagrebu. Printan je na A3 formatu.

FAMA kolekcija: Cultural Survival Newsletter, Br. 1, proljeće 1994.

Cultural Survival Newsletter je prvo printano izdanje u kojem se pominje i elaborira pojam kulturnog opstanka u Sarajevu pod opsadom. Dio svakog izdanja bio je izvještaj o kulturnim događajima u Sarajevu koji su realizirani u nemogućim uslovima. FAMA-in bilten danas može poslužiti kao autentični pisani dokaz o tome na koji su se način građani Sarajeva za vrijeme opsade odupirali teroru i pokušaju uništenja svih vrijednosti koje su prije živjeli i koje su htjeli svojim djelima sačuvati.

U tzv. nultom broju koji je izašao krajem 1993. godine je na naslovnoj strani napisano sljedeće:

Sarajevo je jedinstven grad na planeti. To je mjesto gdje je civilizacija razorena namjernim nasiljem.

Ali je Sarajevo i simbol odbrane građana, mjesto u kome se na nasilje odgovora tolerancijom, na fašizam umjetnošću i kulturom, na razaranje ponovnom gradnjom, na smrt humorom, na provalu ruralne kulture urbanom kulturom, na teror upornim održavanjem normalnog života u gradu. Sarajevo je bilo lišeno građanskih, egzistencijalnih i socijalnih prava. Bilo je lišeno prava na život. Sve ono što čini normalno urbano življenje Sarajevu i njegovim stanovnicima je bilo oduzeto, bilo im je oduzeto sve što se moglo uzeti, sve osim prava na opstanak održavanjem prava na kulturu. Ali usred svog tog razaranja i umiranja, rađaju se djeca, slave rođendani, organizuju svadbe. U gradu okruženom smrtonosnim krugom primitivizma otvaraju se izložbe, snimaju filmovi, organizuju festivali, izvode pozorišne drame i mjuzikli.

Sarajevo živi postkataklizmu. Sarajevo je postalo slika civilizacije koja izranja iz kataklizme, praveći nešto iz ničega, šaljući poruke za budućnost. Ne zato što je budućnost neizbježno i budućnost ratova i katastrofa, nego zato što ljudi stare i rađaju se u svijetu koji postaje sve nesigurniji. Duh kulturnog opstanka je sve ono što je preživjelo pod ruševinama Sarajeva, sve ono što je preživjelo granatiranje naše civilizacije. Rekonstrukcija tog duha, duha Sarajeva mora početi – sada. Inače će Sarajevo postati groblje principa multietičnosti i ljudskih prava.

Za izložbe, koncerte, pozorišne predstave i ostala dešavanja iz oblasti kulture koja su održana za vrijeme opsade dizajnirani i printani su prateći plakati, od kojih su neki pohranjeni u FAMA kolekciji. I oni svjedoče o snazi duha građana Sarajeva koji nisu imali na raspolaganju ni bazične resurse za preživljavanje, a koji su se ipak trudili da pronađu sredstva za print takvih materijala.

Tako su nastali plakati za Festival "BEBA UNIVERZUM" koji su autorsko djelo dizajnera Emira Kasumagića. Pod nemogućim uslovima, 1994. godine, festival je uspio organizovati i postaviti 15 raznovrsnih manifestacijapo čitavom gradu. Ugostio je i predstavio radove mjesnih i internacionalnih umjetnika, profesora, novinara, intelektualaca, glumaca, muzičara i režisera. Njihova djela i talenat predstavljeni su kroz seriju javnih manifestacija, izložbi, performansa, koncerata, književnih večeri, bibliotečkih manifestacija, pozorišnih predstava i akademskih predavanja (između ostalog profesora Roberta Donije i Johna Fine-a) – kroz mobilni univerzitet. Projekat je organizovao Međunarodni filmski i teatarski festival Sarajevo (MES), u koprodukciji FAMA-e.

Tokom opsade nastale su razglednice u produkciji dizajnerske grupe "Trio" koje su prenosile poruke o životu, opstanku, duhu i optimizmu širom svijeta. Razglednice su tokom opsade, između ostalog, prikazane na izložbi "Survival Art Museum" koja je održana 1994. godine u okviru festivala "BEBA UNIVERZUM".

Savjeti za opstanak

"Mi smo pripremali neku vrstu poruke iz Sarajeva svijetu, odnosno tom vanjskom svijetu. I pripremali smo preko razglednica malu umjetnost. Razglednicu po razglednicu, poruku po poruku, koju smo željeli da pošaljemo tom vanjskom svijetu, koristeći svjetski poznate simbole kao što su Coca-Cola, Hollywood, Čovjek na mjesecu, Merlinka, simbole koji dobro svjetski komuniciraju, koji su u drugom konteksu, a mi smo ih stavili u kontekst Sarajeva. Željeli smo poslati poruke našim prijateljima. I to je bilo nekih tridesetak-četrdeset poruka koje smo mi uradili u jednom dahu u sedam dana. I onda smo napravili izložbu na desetogodišnjicu Olimpijade. Ta izložba se sastojala od tih 40 poruka napravljenih kao veliki plakati i to je bila velika muka da se ti plakati naprave. Od toga da više nije bilo npr. tempere, morali smo tražiti od nekih klinaca. Prošlo je već više od godinu dana rata, bilo je užasno hladno u Collegiumu Artisticumu, gdje smo sve to radili. Čak smo na razglednicama stavili malu poruku da je taj dokument štampan u ratu, odnosno u ratnim uslovima, pa smo napisali: 'Bez elektrike, bez struje, bez vode, bez plina. Samo uz dobru volju. Just good will.' To nam je bio dokument da ostane s druge strane te umjetnosti. Također, pripreme da bi se odštampala mala serija, od po recimo par stotina komada, trajale su nekad po dva-tri mjeseca. Nekad smo morali mijenjati cigarete za papir ili kupovati... dizajnirati nešto da bi dobili boju, pa čekati sa štamparijom kad će biti vode da bi oni mogli oprati, kad će snimiti i tako dalje. Stalno se imao utisak da čak pet-šest ljudi rizikuje život da bi odštampali neki set razglednica koji si ti imao želju da ostane nekakav pečat tog trenutka. Otvorenje je bilo na desetu godišnjicu Olimpijade. Skupilo se stotinjak ljudi i morali su preći most da bi došli do Skenderije i mi smo napravili jednu veliku instalaciju od Coca-Cole, od sto praznih gajbi Coca-Cole, koje su podsjećale na taj naš 'Enjoy Sarajevo'. Na poruku da, kako god okreneš, mi i dalje uživamo u Sarajevu, u našem gradu." - Bojan Hadžihalilović, dizajner

FAMA kolekcija, Sarajevo “LIFE” magazin (1995.)

Za vrijeme opsade, tačnije 1995. godine, FAMA producira specijalno izdanje pod nazivom "Sarajevo LIFE Magazine". Projekat je kao inspiraciju i okvir koristio izvorni koncept i dizajn američkog magazina LIFE, koji je uvijek otkrivao stvari nepoznate i daleke. Sarajevski LIFE je objavljen kao specijalno izdanje koje za druge u svijetu otkriva kroz intervjue i fotografije šta Sarajlije pod opsadom misle o vječnim i humanističkim temama važnim za čovječanstvo. 87 pojedinaca različitih profila, umjetnici, akademici, sociolozi, glumci, arhitekte, dizajneri, intelektualci i novinari učili su nas o nadi, radu, umjetnosti, opstanku, strahu u gradu pod opsadom.

FAMA kolekcija, Sarajevo “LIFE” magazin

Izvorni oblik magazina LIFE prilagođen je novoj stvarnosti i upakovan kao antropološka, kulturološka i sociološka studija fenomena opsade. Magazin sadrži i posebne odjeljke o kulturnom opstanku: moda, teatar, muzej umijeća preživljavanja i strip u manga-stilu. Izdanje je imalo 130 strana. Magazin Sarajevo LIFE nije štampan u bosanskoj verziji, ali je preveden i njegov adaptirani prevod se može naći u knjizi Enciklopedija: Opsada Sarajeva 1992-1996. godine.

"Imaš besmisao crtanja stripa i želju da se izraziš, da ne poludiš"

Dragan Rokvić

muzičar, ilustrator, crtač stripa

Fotografija: Dragan Rokvić - Sada (lični arhiv) i nekada (lični arhiv, 1993. godina)

U FAMA Kolekciji, u SARAJEVO LIFE Magazinu objavljen je strip kojeg ste završili 1994. godine. Naslov stripa je "Hamsunov Baedeker", a osnova mu je istoimeni esej Bore Ćosića koji ga je napisao 1993. godine tokom svog egzila u Rimu. Možete li se prisjetiti kada i kako je nastala ideja za ovaj strip?

Dragan Rokvić: Ideja za strip je došla od Suade Kapić koja me pozvala na razgovor, iznijela ideju i ostavila mi slobodu da napravim scenarij odnosno koncept po kojem će strip biti izveden. Imao sam tu priču od Bore Ćosića koju sam tada sa 24 godine i polulud od ratnih dešavanja malo razumio, više sam je osjetio, pa sam se vodio osjećajem i intuicijom, odnosno inspiracijom koja me vodila.

Ideja za strip je došla od Suade Kapić koja me pozvala na razgovor, iznijela ideju i ostavila mi slobodu da napravim scenarij odnosno koncept po kojem će strip biti izveden. Imao sam tu priču od Bore Ćosića koju sam tada sa 24 godine i polulud od ratnih dešavanja malo razumio, više sam je osjetio.

U Vašem stripu se isprepliću scene iz Ćosićevog eseja i scene iz Sarajeva pod opsadom. Ćosić za naslov eseja koristi ime Karla Baedekera, izdavača poznatih njemačkih turističkih vodiča kao metaforu, a u Sarajevu pod opsadom radi se na vodiču "Umijeće opstanka" (FAMA produkcija). Vi ste uzeli taj koncept za vaš strip? Koliko dugo ste radili na njemu - od koncepta do finalnog rada? Kako je izgledao svakodnevni proces crtanja stripa u ratnim uslovima?

Dragan Rokvić: Nisam imao pojma ko je Baedeker, imao sam FAMA-in vodič za preživljavanje i tu priču Bore Ćosića, kao inspiraciju, odnosno uputstvo o čemu bi trebao da bude strip. U priči se spominjala djevojka koja mi je kao lik bila vodič kroz sarajevski dio priče. Sad se sjećam, kad ste pomenuli Vodič, i kad sam nakon 30 godina ponovo vidio strip, da sam koristio fotografije iz FAMA-inog vodiča za preživljavanje, npr. kad oni ljudi testerišu deblo na grobu. Mislim da sam strip nacrtao jako brzo, za nekoliko dana, ja sam uglavnom vrlo brz crtač, a pogotovo tad u dvadesetim, isporučivao sam crteže u nevjerovatno kratkom vremenu. Naravno, to ima pluseva i minusa, kvalitet trpi, ali naručioci su zadovoljni. Nije šala, svjestan sam nedostataka koji proizilaze iz takve brzine, ali s druge strane zadrži se energija kod takvog načina rada i ako imaš šarm i stil, to dođe do izražaja pa se puno toga oprašta. Svakodnevni proces tad je bio po sistemu rada kao što bi izgledao i u mirnodopskim uslovima, samo što su stres i adrenalin u ogromnom plusu. Istovremeno imaš besmisao crtanja stripa i želju da crtaš, ne samo da zaradiš, već i da se izraziš i da ne poludiš. Sa ovog vremenskog odstojanja čini se skoro simpatično.

Svakodnevni proces tad je bio po sistemu rada kao što bi izgledao i u mirnodopskim uslovima, samo što su stres i adrenalin u ogromnom plusu. Istovremeno imaš besmisao crtanja stripa i želju da crtaš, ne samo da zaradiš, već i da se izraziš i da ne poludiš. Sa ovog vremenskog odstojanja čini se skoro simpatično.

Čime ste se još bavili tokom opsade Sarajeva? Znamo da ste muzičar, ilustrator, crtač stripova... Možete li se prisjetiti drugih kreativnih projekata koje ste realizirali tokom opsade? Da li ste u tom periodu uradili još neki strip? Da li ste se tokom opsade grada bavili muzikom?

Dragan Rokvić: Bavio sam se svim tim, dosta. Slušao sam muziku kad god sam mogao i svirao, pravio neke pjesme, pisao priče. Profesionalno, ili za novac, uglavnom sam crtao stripove. Moj prijatelj Karim Zaimović koji je nažalost poginuo i to pred sam kraj rata, nabavljao je preko svih mogućih kanala, strip magazine i albume, pa smo kod njega ili kod mene, gledali sve te radove i diskutovali, slagali se, a i ne slagali, blago rečeno. Karim je bio takav izvor znanja, ne samo iz svijeta stripa, nego i muzike, književnosti i filma. Ogroman je broj strip crtača, pisaca i muzičara za koje sam saznao i zavolio ih, zahvaljujući njemu. Skupa smo uradili 30 tabli „Sezona bez đavola“, strip po njegovom scenariju, koji je bio inspirisan "Majstorom i Margaritom" od Bulgakova, kao i strip serijalom "Sandman" od Neila Gaimana. Nažalost, nismo ga završili, ali je to što smo imali, bilo objavljeno u nastavcima u magazinu "Fantom Slobode" koji je izlazio tokom 1995. godine. Bilo je još dosta stripova koje sam nacrtao, a koje su štampali tadašnji magazini i novine u Sarajevu. Sad kad vratim film, više se čitalo i objavljivalo u ratu nego kasnije, a pogotovo danas. Ja se, već odavno, ne smatram strip crtačem, nemam više tu želju ni vrijeme.Da bi mogao da budeš strip crtač treba ljubavi i vremena, a drugi projekti i stvari kojima se bavim, prvenstveno muzika, ne ostavljaju mi puno. U posljednjih dvadesetak godina sam nacrtao toliko i stripova, uglavnom po narudžbi za projekte i tek nekolicinu zato jer sam ja to zamislio i htio. Ako crtam, onda su to storyboardi koji su slični stripu, vizuelno, ali bez robije koju crtanje stripa podrazumijeva, kao i ilustracije za knjige u kojima bas uživam.

Bilo je još dosta stripova koje sam nacrtao, a koje su štampali tadašnji magazini i novine u Sarajevu. Sad kad vratim film, više se čitalo i objavljivalo u ratu nego kasnije, a pogotovo danas. Ja se, već odavno, ne smatram strip crtačem, nemam više tu želju ni vrijeme.