Opsada Sarajeva 1992-1996.
“Učenici, ostanite gdje ste, vjerovatno će pasti druga granata”
Makro priča #16: Edukacija
© FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996.
Građani Sarajeva su na početku opsade veoma brzo uvidjeli da će nove okolnosti ipak potrajati, te su se organizovali kako obrazovni proces ne bi stao. Vrtići, osnovne i srednje škole, fakulteti organizuju nastavu u improviziranim i relativno zaštićenim prostorijama, u podrumima, stanovima i haustorima. Svi koji su bili uključeni u proces obrazovanja vjerovali su da su edukacija, znanje, učenje i čitanje potrebni za budućnost i mentalni opstanak.
Rad Univerziteta u Sarajevu za vrijeme opsade imao je snažnu simboličku funkciju i predstavljao je vid otpora – znanjem protiv barbarstva. Fakulteti organizuju nastavu, iako su mnoge fakultetske zgrade bile na liniji koja je bila pod konstantnim udarom granata i bez obzira na to što su studenti dolazili i iz najudaljenijih dijelova grada. Profesori i studenti svakodnevno su rizikovali živote kako bi se bez većih prekida prenosilo i stjecalo znanje. Studenti tokom opsade studiraju, diplomiraju, brane doktorske disertacije.
© FAMA Kolekcija; 'Mapa opsade Sarajeva 1992-1996.'
Tokom opsade, Pravni fakultet je postao Univerzitetski centar. Studenti i profesori sa svih odjeljenja Filozofskog fakulteta došli su na Pravni fakultet iz bezbjedonosnih razloga, jer je njihova zgrada bila na prvoj liniji fronta. Glavni ulaz zgrade je gledao na brda pokrivena snajperima, tako da se ulazilo sa stražnje strane.
„Djeca koja su vrijeme uglavnom provodila u podrumima, njima je bilo za mentalno zdravlje njihovo mnogo važnije da budu prisutni na tim predavanjima. I dolazili su čak u najgorim okolnostima. Jedna moja studentica koja stanuje na Kobiljoj glavi koja je morala da pređe Bare, naprimjer, pojavi se jedan dan pri strašnom granatiranju i kaže: 'Evo ja došla.' Ja je pitam: 'Zašto si došla kad je ovakva katastrofalna situacija?' A ona kaže: 'Znate, ja sam nosila crveni džemper i snajper je pucao do sada na mene. Sad sam ga promijenila, sad više ne puca i sad mogu rahat da dođem'.“ - Ivica-Bimbo Pinjuh, profesor na Filozofskom fakultetu
© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'
Zgrada Filozofskog fakulteta © FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996. (Drago Resner)
Kako ste studirali? Kako ste išli u školu / fakultet?
Na predavanja sam odlazio svaki dan. Bilo je veoma opasno kretati se, ali ja sam imao svoje namjere i to me nije moglo pokolebati.
godište: 1975.
zanimanje: Student
pol: Muški
kvart: Švrakino selo
„Ja sam uspijevala naći snagu da idem i slušam predavanja na minus 15 stepeni Celzijusa, zatim da spremam ispite tako kako sam spremala i da istrajem jednostavno u svemu tome. A polagati ispite bilo je zaista teško. Jednostavno bilo je teško prvo doći do fakulteta, odnosno prostorije u kojoj se polagao ispit, i zaista, nama je studentima bilo drago kad vidimo profesora koji dođe na ispit, koji je često bio i zakazan pa otkazan, pa opet zakazan. Dakle, nismo imali vremena jednostavno da mislimo uopšte o ispitu, da li je on i kako bio spremljen. Ja nisam imala čak ni predispitne treme. Tako da, jednostavno, trebalo se da se sve to samo završi i da se sretno dođe do kuće, jer tada je zaista sve bilo neizvjesno. Čovjeku treba nade i želje da ide naprijed i ja se nijednog trenutka nisam zapitala: Zašto? I drago mi je zbog toga. Na kraju bih rekla da ono što je interesantno možda reći i istaći da sam ja diplomirala 14. decembra 1995. godine, na dan Dejtonskog sporazuma i to u trenutku kada je moja komisija izašla da da konačnu ocjenu mom radu. Tada je upravo potpisivan Dejtonski sporazum.“ - Amra Višnjić, studentica
© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'
Nastavnici i profesori su tokom opsade Sarajeva prihvatili cjelokupan proces obrazovanja kao svoju ličnu odgovornost, te su smišljali načine kako da u ograničenim uslovima i skučenim prostorima organizuju nastavu za različite razrede, uzraste, osmisle program rada, ali i da budu osobe od povjerenja za učenike. Nastavno osoblje u osnovnim i srednjim školama bilo je tu da učenicima pruži utjehu, da ih sasluša i razumije, te da im da nadu da sutra postoji i da će znanje koje steknu tada biti neophodno za život nakon opsade. Nastavnici su, osim toga, svakodnevno ostavljali svoje porodice i rizikovali svoje živote kako bi bili tu za svoje učenike.
© FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996.
Čime ste se bavili u vrijeme opsade?
U početku smo se i pored granatiranja morali vrlo često javljati i sastančiti. Onda je donesena odluka da radimo i držimo nastavu po haustorima i podrumima, pa sam u svom stanu držala nastavu. Zatim smo držali nastavu na terenu škole, u podrumu, u veoma lošim uslovima (od 20-37 učenika u prostoru koji nije ni za 10 učenika ili u jednoj prostoriji držati nastavu, a u susjednoj bez nastavnika, a između nema vrata i slične teškoće).
godište: 1937.
zanimanje: Nastavnik
pol: Ženski
kvart: Čengić Vila
„Princip je bio da nijednom učeniku ne smije ni dlaka sa glave da fali u procesu organizovanja samog nastavnog procesa. Direktori škola i nastavno osoblje dobili su posebne zadatke i bio je u prvom planu princip da bezbjednost djece mora na svaki način da se obezbijedi, a nije bilo bitno šta će se dogoditi nastavnicima.“ - Fahrudin Isaković, direktor III gimnazije u Sarajevu
© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'
„Čas je trajao 15 minuta. Bilo je strašno hladno. Učenici su donosili drva u kesama, drvo po drvo, tako da smo prikupili malo da se možemo bar dvije-tri vatre naložiti, da onaj hladni vazduh pretvorimo u podnošljivu situaciju i da možemo da radimo. Jer djeca su pisala u rukavicama i dlanovima trljali, tako da sam i ja u taj čas radio neke fizičke vježbe, vježbice da bih ih zagrijao i da ne bi prekinuli zbog hladnoće.“ - Dževad Ičindić, učitelj
© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'
Spaljeni rukopisi i dokumenti nakon uništenja Orijentalnog instituta u Sarajevu 17. maja 1992. © FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996. (Željko Puljić)
Učenici osnovnih i srednjih škola tokom opsade Sarajeva pokazali su iznimnu hrabrost i požrtvovanost i radili svakodnevno kako ne bi zaostajali u znanju. Djeca čitaju više nego prije, marljivo uče i rade domaće zadatke, pod svjetlošću svijeća. Učenici pješke ili biciklom prelaze nekad i velike udaljenosti kako ne bi izostajali sa nastave. Bili su željni znanja i druženja. Sa Selmom Hodžić i Saninom Rizvanbegović razgovarali smo o obrazovanju i odrastanju tokom opsade Sarajeva. Šta ih je motiviralo da odlaze na nastavu, uče i dobivaju ocjene? Šta su im ocjene tada značile? Da li je škola u to vrijeme, ipak, uspijevala đacima odvući pažnju sa strahota opsade na druge sadržaje?
Fotografija: Selma Hodžić, lični arhiv - Nekada (Opsada Sarajeva 1992-96.) i sada...
„Ja, prije svega, moram napomenuti da je prostorija u kojoj se odvijala nastava bila jedna soba, devastiran poslovni prostor, bez prozora, naravno, s nekim folijama. Zimi temperatura minus 15 stepeni, ljeti do 18maksimalna. Nastava je trajala, išli smo redovno u školu, svaki dan smo išli u školu. Naravno, kad je bilo žestoko granatiranje nismo, ali smo to redovno nadoknadili. Nastava je trajala u prosjeku nekih 30-ak minuta, jedan sat, mislim jedan školski čas, 30 minuta. Ali to je bilo sasvim dovoljno da steknemo znanje koje danas možemo… možemo se pohvaliti da je jako dobro, kvalitetno. U toku jednog školskog sata čini mi se da smo imali bosanski jezik. Sjedili smo i slušali smo predavanje profesorice koje je bilo jako interesantno i zanimljivo. Međutim, odjednom se desio prasak. Mi smo pali na pod i čekali šta sad, šta dalje. Profesorica je vrlo staloženo i mirno, isto kao da se ništa nije desilo, rekla: 'Djeco, ostanite gdje ste. Pričekajte još neke dvije minute, jer vjerovatno će pasti druga granata'.“ - Selma Hodžić, učenica
© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'
U FAMA Kolekciji, u projektu Govorna historija „Opsada Sarajeva 92-96“, Vi ste jedna od sagovornica, a kako ste tada bili učenica, govorite o vlastitom iskustvu školovanja i o odvijanju nastave za vrijeme opsade. Koliko godina ste imali kada je počela opsada, koji ste razred bili i koju školu ste pohađali?
Selma Hodžić: Kada je počela opsada grada Sarajeva imala sam 14 godina, bila sam osmi razred i završavala Osnovnu školu „Slaviša Vajner Čiča“ (današnja OŠ „Isak Samokovlija“) na Marijin Dvoru.
Moji vršnjaci iz kvarta su također prvobitno osjećali radost jer nemamo nastavu, međutim, svakodnevne vijesti, zabrinuta lica naših roditelja, i naša međusobna komunikacija i razgovor o onome što se događa su svaku radost izbrisali sa naših lica.
Da li se možete sjetiti kako ste se osjećali prvih dana opsade? Možete li se prisjetiti Vaših razgovora sa roditeljima i vršnjacima o tome što se dešava? Kako se Vaše shvatanje „nove normalnosti“ za vrijeme opsade grada mijenjalo tokom četiri godine trajanja opsade?
Selma Hodžić: Prvobitno, kada sam čula da su u gradu podignute barikade, te da iz tih razloga neće biti organizirana nastava, bila sam sretna, jer smo pred kraj školske godine spremali malu maturu. Međutim, nakon nekoliko dana, kada sam vidjela da su roditelji postali zabrinuti, te da su barikade samo uvod u nešto puno gore, moja radost zbog neodlaska u školu se pretvorila u žal. Moji vršnjaci iz kvarta su također prvobitno osjećali radost jer nemamo nastavu, međutim, svakodnevne vijesti, zabrinuta lica naših roditelja, i naša međusobna komunikacija i razgovor o onome što se događa su svaku radost izbrisali sa naših lica. Sjećam se da su neki naši vršnjaci bili tužni jer napuštaju grad. Kada se desio 2. maj, dan kada je gorila ulica Danijela Ozme, strah od onog što nas čeka se uvlačio u kosti kako mene, tako i mojih vršnjaka, ali i naših roditelja. I danas mogu osjetiti taj miris paljevine koji se širio gradom. Kako je vrijeme prolazilo, strahovi su postajali jači. Nakon što sam svakodnevno gledala kako raja sa kojom sam se družila odlazi iz grada, neki bez pozdrava, moja iluzija da će sve biti dobro i da će se opsada završiti brzo, raspršila se.
Mi smo generacija koja se stjecanjem znanja u najekstremnijim uslovima borila protiv besmisla rata i opsade grada. Danas, kada pogledam iz ove perspektive, svi moji vršnjaci, moji drugari iz razreda su uspješni ljudi. Upravo je to dokaz da je znanje koje smo stjecali u ratu bilo korisno.
Gdje se održavala nastava - u školi, skloništima, podrumima, stanovima ili drugim prilagođenim prostorima? Kako je izgledao Vaš školski dan? Kako ste dobivali informacije o nastavi i gradivu, posebno u teškim danima granatiranja kada su komunikacija i kretanje gradom bili ograničeni ili nemogući?
Selma Hodžić: Moje prve gimnazijske dane sam provodila u učionici koja se nalazila u naselju, u prostoriji koja nije bila prilagođena za nastavu. Međutim, profesori i đaci su vrlo brzo naučili kako da prilagode i takvu prostoriju svojim potrebama. Iz ove perspektive, mogu reći da je to bila jedna lijepa učionica.
Pohađanje nastave u tako ekstremnim uslovima značilo je da svi učesnici vjeruju da će se opsada jednom završiti i da se školovanje ne smije zaustaviti. Šta je Vas i Vaše vršnjake motiviralo da odlazite na nastavu, učite i dobivate ocjene? Šta su Vam tada ocjene značile? Da li je škola u to vrijeme, ipak, uspijevala đacima odvući pažnju sa strahota opsade na druge sadržaje?
Selma Hodžić: Moji drugari s kojim sa išla u razred i ja smo nalazili motivaciju u činjenici da smo vjerovali da će opsada jednom morati završiti. Naši profesori su imali veliki utjecaj na naš rad, jer su uvijek pronalazili zanimljive načine kako da nas motiviraju i kako da nam znanje uvijek bude prioritet. Sjećam se da smo puno čitali. Mi smo generacija koja se stjecanjem znanja u najekstremnijim uslovima borila protiv besmisla rata i opsade grada. Danas, kada pogledam iz ove perspektive, svi moji vršnjaci, moji drugari iz razreda su uspješni ljudi. Upravo je to dokaz da je znanje koje smo stjecali u ratu bilo korisno i da u tom smislu nije bilo propusta u obrazovanju. Zbog toga sam uvijek bila zahvalna našim profesorima koji su pored svih problema s kojima su se i sami suočavali, imali dovoljno snage i mudrosti da nas uče podjednako dobro kao da opsade nije ni bilo.
Uvijek sam bila zahvalna našim profesorima koji su pored svih problema s kojima su se i sami suočavali, imali dovoljno snage i mudrosti da nas uče podjednako dobro kao da opsade nije ni bilo.
Koji Vam je događaj u školi, poseban čas ili cijeli školski dan ostao u sjećanju?
Selma Hodžić: U sjećanju su mi ostali dani kada smo proslavljali nečiji rođendan ili kada smo sa profesoricom historije diskutirali o historiji. Nažalost, u sjećanju su ostali i oni najteži dani pod opsadom, kada su padale granate dok smo bili na časovima ili kada smo čuli da je jedna od naših školskih drugarica poginula dok se vraćala sa treninga.
Kako ste provodili slobodno vrijeme kada nije bilo nastave?
Selma Hodžić: Kako sam se uvijek bavila sportom, voljela sam ići po vodu, biciklom. To je bila i sportska i „kućna“ aktivnost. Znala sam preći desetine kilometara dnevno, kako bih trenirala, ali i uradila nešto korisno za moje ukućane. Druženja tokom opsade sa drugarima iz naselja imala su posebne draži, kao i prve ljubavi i poljupci koji su se dešavali tokom teških dana opsade.
Fotografija: Sanina Rizvanbegović, lični arhiv - Nekada (Opsada Sarajeva 1992-96.) i sada...
„I sada je tu bila jedna velika prostorija u kojoj su bila tri stola. I to ne klasična tri stola, kao u učionicama, već tri stola u kojem… dakle za jednim velikim stolom je bio jedan razred, za drugim drugi, a za trećim, treći. Sad su bila tu tri profesora koja su predavala…. dakle, zasebno tri razreda i nakon pola sata koliko je tada trajao jedan nastavni čas, a ne 45 minuta, oni su se promijenili i mi bismo nastavili nastavu. To je bila prva godina u kojoj smo morali biti svi zajedno. Dakle, bez obzira da li smo išli u gimnaziju ili smo išli u tehničke škole, mi smo svi bili u istom razredu.“ - Sanina Čampara, učenica
© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'
U FAMA Kolekciji, u projektu Govorna historija 'Opsada Sarajeva 92-96', Vi ste jedna od sagovornica, a kako ste tada bili učenica, govorite o vlastitom iskustvu školovanja i o odvijanju nastave za vrijeme opsade. Koliko godina ste imali kada je počela opsada, koji ste razred bili i koju školu ste pohađali?
Sanina Rizvanbegović: Kad je počela opsada imala sam 14 godina, pohađala sam VIII razred Osnovne škole „Alija Alijagić“ (današnja O.Š. „Malta“). Kako su to bili posljednji mjeseci drugog polugodišta, te ratne 1992. godine, upisala sam Prvu gimnaziju.
Prvih dana smo bili prilično zbunjeni i prestrašeni jer nismo znali šta nas čeka. Strah od pucanja, granatiranja, snajpera. Istovremeno smo kroz razgovore sa roditeljima i vršnjacima imali nadu da će se brzo završiti, da nije normalno da sve što nam se dešava može dugo trajati.
Da li se možete sjetiti kako ste se osjećali prvih dana opsade? Možete li se prisjetiti Vaših razgovora sa roditeljima i vršnjacima o tome što se dešava? Kako se Vaše shvatanje „nove normalnosti“ za vrijeme opsade grada mijenjalo tokom četiri godine trajanja opsade?
Sanina Rizvanbegović: Prvih dana smo bili prilično zbunjeni i prestrašeni jer nismo znali šta nas čeka. Strah od pucanja, granatiranja, snajpera. Istovremeno smo kroz razgovore sa roditeljima i vršnjacima imali nadu da će se brzo završiti, da nije normalno da sve što nam se dešava može dugo trajati. Čini mi se da nam je pomagala ta nada da će trajati nekoliko dana ili nekoliko mjeseci, jer smo smatrali da nije moguće da će granatiranja dugo trajati, tj. da će opsada grada, kojoj je bio cilj, osim ubijanja, da što više izmuče stanovništvo, trajati nepune četiri godine. Ta nada nam je pomogla da prebrodimo početak i priviknemo se na novu situaciju u kojoj je svaki dan bio neizvjestan, u kojoj nam je svaki dan koji preživimo bio poklon, tj. prilika za život, jer ko zna šta nas sutra čeka, ako sutra i dočekamo.
Granatiranja su bila svakodnevna i postepeno smo se kroz četiri godine opsade morali priviknuti na to i nastaviti život koliko je to bilo moguće u uvjetima u kojima nemamo hranu, vodu i struju. Humanitarna pomoć je bila prilika da dobijemo hranu, a po vodu smo išli na lokacije za koje smo znali da imaju vodu. Meni je najbliže bilo da po pitku vodu odem do Lorisa, zgrada na Trgu heroja koja je bila na prvoj liniji i prolazila sam kroz rov naše vojske da bih došla po vodu i napunila osam kanistera da imamo za jedan kratak period. Prolazila sam ulicama na kojima je snajper stalno pucao, granate su padale iznenada i bez ikakve najave, ali sam se morala naviknuti na to stanje, bez obzira na to što danas izgleda tako daleko i nestvarno da smo prolazili kroz takve situacije.
Fotografija: Sanina Rizvanbegović, lični arhiv (Opsada Sarajeva 1992-96.)
Pohađala sam i muzičku školu. I ta nastava se odvijala u stanovima, a sviranje klavira je bio način da se kroz muziku odbranimo od zvuka granate i snajpera, opet se nadajući da će doći vrijeme kad će muzika nadvladati i da će granate i snajperi utihnuti.
Gdje se održavala nastava - u školi, skloništima, podrumima, stanovima ili drugim prilagođenim prostorima? Kako je izgledao Vaš školski dan? Kako ste dobivali informacije o nastavi i gradivu, posebno u teškim danima granatiranja kada su komunikacija i kretanje gradom bili ograničeni ili nemogući?
Sanina Rizvanbegović: Škola je relativno brzo bila organizirana, pohađali smo je u podrumu KUD „Ivo Lola Ribar“ i podrumima drugih prilagođenih prostora, a neke časove smo pohađali privatno kod profesora, ukoliko nije bilo puno đaka, tako da sam francuski i latinski pohađala kod profesorice u njenom stanu. Pohađala sam i muzičku školu. I ta nastava se odvijala u stanovima, a sviranje klavira je bio način da se kroz muziku odbranimo od zvuka granate i snajpera, opet se nadajući da će doći vrijeme kad će muzika nadvladati i da će granate i snajperi utihnuti.
Školski dan je izgledao kao i svi drugi školski dani u mirnodopskim uvjetima: usvajanje znanja, pisanje školskog rada, učenja i pisanja zadaća. Sve smo radili na vrijeme, samo što je razlika bila u tome da smo nastojali učiti tokom dana na dnevnom svjetlu, a ako ne bismo stigli, onda bismo morali učiti uz svijeću ili kandilo. Sa časova smo odlazili, ne da bismo otišli na kafu, već da bismo što prije stigli kući, ako bismo čuli da je granatiranje počelo ili ako je počeo napad u nekom dijelu grada pa smo iz predostrožnosti trebali napustiti časove. Međutim, takve situacije nisu bile česte. Nastava je bila obavezna, željeli smo prisustvovati nastavi i biti sa profesorima i kolegama. Na pucanje smo se naviknuli i znali smo da, gdje god da se su tom trenutku nalazimo, ne mora značiti da bi nam negdje drugo bilo sigurnije ili bolje.
S obzirom na to da sam nakon osnovne škole upisala Prvu gimnaziju, nastava se nepune dvije godine odvijala u podrumima i prilagođenim prostorima, a nakon toga smo prešli u školsku zgradu, koja se nalazi na Drveniji. Svaki dan sam sa Dolac Malte pješice išla do škole i nazad. To su bile vrlo izazovne situacije, jer kad se ujutro rastanem od roditelja i brata, ne znam da li ćemo se vidjeti popodne. Granate padaju u svim dijelovima grada, snajperi pucaju na svim raskrsnicama koje sam prelazila (¨pretrčavala¨) da bih stigla do škole, a ne mogu im se javiti, jer nemamo komunikaciju, mobiteli nisu postojali, telefoni nisu radili jer uglavnom nije bilo struje.
Svi smo bili svjesni toga da je možda to naš posljednji dan, bez obzira što smo bili mladi.
Pohađanje nastave u tako ekstremnim uslovima značilo je da svi učesnici vjeruju da će se opsada jednom završiti i da se školovanje ne smije zaustaviti. Šta je Vas i Vaše vršnjake motiviralo da odlazite na nastavu, učite i dobivate ocjene? Šta su Vam tada ocjene značile? Da li je škola u to vrijeme, ipak, uspijevala đacima odvući pažnju sa strahota opsade na druge sadržaje?
Sanina Rizvanbegović: Pohađanje nastave, druženje sa vršnjacima, razmjenjivanje iskustava sa profesorima, usvajanje znanja, učenje - sve to je bila motivacija da usmjerimo pažnju na činjenicu da se moramo razvijati kao da se ništa ne dešava. Nikada nismo izgubili nadu da će rat jednom prestati i da ćemo trebati nastaviti dalje, ukoliko dobijemo priliku da nastavimo život. Svi smo bili svjesni toga da je možda to naš posljednji dan, bez obzira što smo bili mladi. Isto tako, znali smo da je obrazovanje ono što nam niko ne može oduzeti, to je ono što će nam ostati za cijeli život. Ocjene su bila validacija usvojenog znanja. Možda će danas nekome zvučati neobično da nam je, dok smo pokušavali preživjeti i doći do škole, bilo važno da dobijemo i odličnu ocjenu. Trebalo je skrenuti misli, trebalo je učiti, pisati zadaće, boriti se da dobijete zasluženu ocjenu, tj. potvrdu da ste naučili, da nije uzalud potrošena svijeća. Bili smo vrlo zreli za svoje godine i tada sam mislila, kao i danas, da je nastavni proces bio veoma važan. Ulagali smo u sebe i svoje obrazovanje, jer nam je i to davalo nadu da ćemo nastaviti normalan život kad rat prestane.
Svaki trenutak mi je bio ispunjen, bez obzira što se život odvijao između granata i pucanja snajpera, bez hrane, vode i struje, ali se odvijao, morao je.
Koji Vam je događaj u školi, poseban čas ili cijeli školski dan ostao u sjećanju?
Sanina Rizvanbegović: U to ratno vrijeme svaki čas, svaki dan je bio poseban. Dolazak u školu, spremanje za nastavu za koju niste sigurni da li ćete imati priliku da je odslušate bilo je posebno. Jedina sretna okolnost u svemu ovome je što trenutno ne mogu izdvojiti poseban događaj, jer se u školi i na putu do škole nije desilo ništa tragično. To bi bilo nešto što bih izdvojila, ali pozitivno i posebno je to što nije bilo takvog događaja, iako mnogima jeste, nažalost.
Fotografija: Sanina Rizvanbegović, lični arhiv (Opsada Sarajeva 1992-96.)
Kako ste provodili slobodno vrijeme kada nije bilo nastave?
Sanina Rizvanbegović: Slobodno vrijeme je opet bilo u vezi sa standardnim interesovanjima tinejdžera u to vrijeme. Ako je škola bila prioritet i obaveza, onda smo morali ispoštovati i sve druge stvari koje se realiziraju u tim godinama - izlasci i šetnje sa društvom, odlazak u obližnje kafiće do policijskog sata i obavezno gledanje predstava koje su naši umjetnici neumorno stvarali i u najtežim vremenima. Pamtim posjetu predstavi - mjuziklu „Kosa“ u Kamernom teatru 55. Sreću i uzbuđenje nakon odgledane „Kose“ neću nikada zaboraviti. Osim tog, slobodno vrijeme sam početkom 1994. godine počela provoditi na ISV radiju, kao voditeljica muzičkih emisija. Ukoliko je nekome apsurdno da učimo dok traje opsada, kako tek zvuči to da smo emitirali emisije, muzičke top-liste i skupljali informacije o novim pjesmama koje smo prezentirali slušateljima koji uglavnom nisu imali struju!
Dok sam radila na ISV radiju, 1995. godine počela sam raditi na TV BiH u Kulturno-zabavnom programu, vodila sam emisiju „RAT-ART“ koja je za one koji su povremeno imali struju bila i ostala jedna od najdražih emisija tog vremena. I do RTV doma sam išla pješice bez obzira na granatiranja, neka snaga i volja mlade osobe bila je jača od strahota koje su nam se svakodnevno dešavale.
Prema ovome što sam napisala, svaki trenutak mi je bio ispunjen, bez obzira što se život odvijao između granata i pucanja snajpera, bez hrane, vode i struje, ali se odvijao, morao je.