Početak opsade Sarajeva značio je i razaranje medijske infrastrukture koja se nalazila u različitim dijelovima grada. Granatirani su releji i RTV dom. Zapaljena je zgrada „Oslobođenja“. Uništavaju se prostorije u kojim se nalaze novinska uredništva kao i radio stanice i njihova oprema. Istovremeno su se novinari i urednici pokušali organizovati u novim uslovima, znajući značaj informacija za blokirani grad kao i za važnost izvještavanja sa odbrambenih linija i sarajevskih ulica koje su bile pod konstantnom snajperskom vatrom. Oni nalaze nove prostore za svoje redakcije i grade bazičnu infrastrukturu. Njihov imperativ je bio da građane Sarajeva opskrbe informacijama važnim za preživljavanje i da im istovremeno daju nadu.

Relej na Humu

Relejna stanica na Humu izgrađena je na nadmorskoj visini od 812 metara. Sastoji se od izgrađenog objekta i armirano-betonskog stuba visine 78,5 metara.

Objekat je prvenstveno koristila RTV Sarajevo (Radio Televizija Sarajevo).

Tokom opsade Sarajeva, 1992. godine, antenski toranj i zgrada pretrpjeli su velika oštećenja, koja su nakon rata djelimično sanirana.

Televizijske redakcije radile su danonoćno kako bi došle do što većeg broja gledalaca i prenosile važne gradske vijesti. Dnevne informacije su bile neophodne za preživljavanje. TV ekipe obilazile su grad, nastojeći da kamerama zabilježe sva dešavanja i sve ono što građani trebaju znati o vodi, struji, plinu, humanitarnoj pomoći, granatiranju, udarima snajpera. Kamermani i reporteri izvještavali su sa ulica, razgovarali sa građanima, bili su na izvoru informacija. Kada su granatirane značajne lokacije u gradu, pomagali su unesrećenima nakon masakara. Njihove kamere i njihovo izvještavanje zaslužni su za to što su strahote destrukcije i života grada pod opsadom ostale zabilježene i obišle svijet.

Dnevnik se emituje iako nema nafte

„Urednička funkcija u svemu tome je zaista bila... da ako kupimo litar goriva da ga odvojimo iz svog rezervoara ili iz svog kanistera da ga poklonimo Televiziji Bosne i Hercegovine da bi to funkcionisalo. Počinjali smo oko dvadeset do osam i onda smo u toku Dnevnika imali recimo po pet, šest, ja sam jednom oborio rekord, čak osam prekida, jer nema struje, nema nafte. Naleti neka voda, neki mulj i zašteka sve to. Ali smo nastavljali ovaj Dnevnik. Mislim da je to u tom momentu čak bilo i zanimljivo. Ja ne volim da govorim o tim momentima koliko je bilo teško, ali recimo ima tu čak i smiješnih momenata. Recimo, u neko doba nam je neko kupio one 'Maglajt' baterije, male. Tako da kad nestane struje, mi smo to automatski vadili iz džepa, uključivali 'Maglajt' i onda stavljali u usta i onda smo kucali preko toga, znači osvjetljavali na jedan čudan način.“ - Senad Hadžifejzović, novinar

Jedan od načina preživljavanja bila je potraga za vijestima o situaciji u gradu, o opasnim zonama, popravcima dalekovoda, dolasku plina ili vode, napadima agresora i masakrima. Radio je tokom cijele opsade u gradu bez električne energije bio najvažniji izvor ovih informacija. Osim toga, radio postaje veza sa svijetom, sa životom izvan opsade: puštaju se novi muzički hitovi, daju informacije o novim filmovima kao i raznim kulturnim i zabavnim dešavanjima. Radio je građanima Sarajeva tokom dugih noći bio glas nade.

Fenomen ratnog radija

„Mi smo pokušali kroz neku dozu, pa čak i humor, u najteže vrijeme otvaranja telefona, davanja slobode informacija, puštanje u eter, nečega što baš nije bilo po volji vladajućim strukturama, šta ja znam, bez cenzurisanih vijesti, pa plasiranja informacija od strane medija iz svijeta. Konkretno, RFI – Francuskog internacionalnog radija, pa Radio Free Europe, američke radiostanice. Dakle, to je nešto što je ljude vuklo, vuklo... jednostavno da vide to svjetlo na kraju tunel.“ - Mimo Šahinpašić, novinar

Novinske redakcije su tokom opsade radile i štampale nove brojeve dnevnih novina, sa smanjenim brojem strana, u skoro nemogućim uslovima. Obični građani su preuzeli ulogu kolportera i kretali se sa jednog na drugi dio grada pokušavajući dostaviti novine što većem broju čitalaca. Kačili su primjerke novina na zgrade, kako bi prolaznici, bježeći od snajpera, mogli pročitati vijesti iz svih dijelova grada. Među najčitanijim i najznačajnijim dnevnim novinama bilo je „Oslobođenje“ koje je 1993. godine od strane BBC-a i drugih agencija proglašeno za novinu godine.

Građani Sarajeva su, bez struje i telefona, na različite načine pokušavali doći do informacija o dešavanjima u i oko grada. Jedan od izvora informacija bile su dnevne novine okačene na zidove zgrada. Prolaznici su na taj način dobivali najnovije informacije koje su nekada značile razliku između života i smrti.

Oslobođenje - list godine u svijetu

„21. februara ’93. u Londonu su proglasili 'Oslobođenje', zapravo BBC i još neke novinske kuće i agencije u Engleskoj proglasile su 'Oslobođenje' za list godine u svijetu. Bilo je jasno da u svjetskim profesionalnim krugovima sve više nadvladava istina o onome što se dešava u Sarajevu. U toj istini oni su našli posebno mjesto 'Oslobođenja' i mislim da je evidentno da je to bila nagrada ne za najbolje uređenu novinu na zemaljskoj kugli, već za novinu koja je u tim trenucima činila najviše za slobodu izražavanja i za ljudske slobode uopšte.“ - Zlatko Dizdarević, novinar „Oslobođenja“

Oslobođenje - list godine u svijetu

„21. februara 1993. godine mi smo zaista saznali da smo proglašeni za list godine u svijetu za 1992. godinu. Ni tada mnogi od nas zapravo nisu bili ni svjesni ni uvjeta u kojima radimo, ni nagrada koje su stizale od te godine pa do kraja rata. Možda sam ih ja lično postala svjesna, negdje tek... negdje ovih mjeseci po povratku u tu srušenu zgradu kraj koje se danas slikaju vojnici koji dolaze u novim grupama. Možda je to jedini objekat koji je ostao kao svjedok zapravo užasa koji se dešavao štampi, 'Oslobođenju', kolegama sa Radija, sa Televizije. Kao i svi smo radili u nekim improvizovanim redakcijama na nekoliko mjesta. I zapravo nikome nije bilo ni jasno u kakvim se zapravo uslovima radi. Bilo je jedino važno da novine izađu. Tako se jedanput dogodilo da je samo jedan naš stariji kolega uspio da u zapaljenoj zgradi izda četiri stranice 'Oslobođenja'. Dakle, nikada se nije desilo da list nije izašao. A uslova i nagrada možda smo tek sada svjesni. Sada kada su se pomalo i glave ohladile. Postali smo svjesni da smo učinili dosta i da za sve te formulacije o tome da smo radili prije svega svi zajedno, svih nacionalnosti. Tako se i zove neka od nagrada koju smo dobili, 'Novinari svih nacionalnosti', da smo zadržali koncept, odnosno da smo se borili za slobodu. Slobodu štampe, slobodu svog izraza, pa onda u svakom slučaju i slobodu ove zemlje. Dakle, sve te neke velike riječi su došle poslije. I tek sada kada čovjek stane vidi zapravo šta je radio, svjestan da je i znao ’92. da će proći kroz taj pakao. Svi oni koji su ga izdržali u 'Oslobođenju', pa i ja, ponovo bismo ga prošli.“ - Nada Salom, novinarka “Oslobođenja“

Žene pokrenule magazin za žene

„Pokrenuti list u ratu, štampati ga, još ga besplatno dijeliti ljudima, bilo je naprosto teško zamislivo. U nepunu go-dinu poslije izlaska prvog broja lista 'Corridor', i upravo u vrijeme kada je formirano i sedmo Savjetovalište za zaštitu mentalnog zdravlja ili za pružanje prve psihološke pomoći, izašao je prvi broj lista 'Žena 21'. U to vrijeme 'Žena 21' i 'Corridor' su bile praktično dvije ideje jedne organizacije. Dvije ideje koje je pokrenula ista grupa ljudi, uglavnom su to bile žene, ali je bilo i muškaraca među nama.“ - Nurdžihana Đozić, glavna urednica magazina „Corridor“ i „Žena 21“

Novinari i reporteri tokom opsade Sarajeva pokazuju iznimnu hrabrost i požrtvovanost. Svjesni važnosti svoje uloge, oni doslovno rizikuju živote da bi zabilježili dešavanja u gradu pod opsadom i da bi svoje sugrađane opskrbljivali najvažnijim informacijama koje su mnogo značile za dnevno preživljavanje. Njima se vjeruje i oni postaju glas nade. Sa novinarkom i ratnom reporterkom Arijanom Saračević Helać razgovarali smo o značaju novinarskog izvještavanja tokom opsade za opstanak grada. Kako su izgledala njena prva ratna izvještavanja? Kako se njen rad mijenjao tokom četiri godine opsade? Šta je tokom opsade značilo biti žena, a šta biti ratna reporterka?

Mediji i novinari tokom Opsade Sarajeva

Arijana Saračević Helać

novinarka

Fotografija: Arijana Saračević Helać, lični arhiv - Nekada (Opsada Sarajeva 1992-96.) i sada...

FAMA Metodologija je svoj rad posvetila kulturi sjećanja, a Vi ste pravi sagovornik za ovu temu. Autorica ste nekoliko dokumentarnih filmova čija je tema opsada Sarajeva. Među njima su „Pucajte, ja i sada držim čas“ o školovanju tokom opsade koji je, između ostalog, prikazan na 30. Sarajevo Film Festivalu, te „Pamti moju pjesmu“ o muzičkom dijelu 1. Umjetničke čete Armije RBiH. Koji su Vaši lični i profesionalni motivi da danas ispričate ove velike priče iz svakodnevnog života za vrijeme opsade grada? Pa se na to pitanje prirodno naslanja vaše mišljenje o današnjoj kulturi sjećanja o gradu pod opsadom.

Arijana Saračević Helać: Novinari se bave kulturom sjećanja na period opsade Sarajeva iz nekoliko ključnih razloga. Prije svega radi čuvanja historijske istine, jer je opsada Sarajeva jedan od najdužih i najdokumentovanijih ratnih događaja modernog doba. Novinari imaju odgovornost da kroz istraživačke članke, dokumentarne filmove i intervjue sa svjedocima čuvaju činjenice od iskrivljivanja i zaborava. U vremenu kada se historija često revidira iz političkih motiva, novinarski rad služi kao protuteža dezinformacijama.

Također, naša obaveza je edukacija novih generacija koje nisu direktno proživjele opsadu i koje uče o njoj kroz medijske sadržaje. Novinari igraju ključnu ulogu u prenošenju znanja, bilo kroz televizijske priloge, digitalne projekte ili multimedijalne dokumente. Novinari analiziraju društvene i političke posljedice.Opsada Sarajeva ostavila je duboke tragove na društvo, ekonomiju i politiku Bosne i Hercegovine. Mi istražujemo kako su ratne traume, migracije i urbani razvoj oblikovali savremeno Sarajevo. Također istražujemo kako se politika sjećanja reflektuje u obrazovanju, zakonima i međunarodnim odnosima. Lično smatram da je suočavanje s prošlošću i pomirenje danas veoma važno i možda i zbog toga ne odustajem od ovih teških tema kojih se sve manje sjećamo. Kultura sjećanja igra ključnu ulogu u procesu pomirenja. Mediji otvaraju prostor za dijalog između različitih zajednica, omogućavajući suočavanje s prošlošću kroz svjedočanstva preživjelih, istraživanja o ratnim zločinima i sudske presude.

Nikada neću odustati od činjenice da je opsada kao simbol otpora od globalne važnosti. Ona je postala simbol civilnog otpora i preživljavanja u ekstremnim uslovima. Internacionalni novinari i filmski autori nastavljaju istraživati ovu temu jer ona nosi univerzalne poruke o ljudskoj izdržljivosti, hrabrosti i stradanju. Sarajevo je postalo metafora za opsjednute gradove u kasnijim sukobima što dodatno motiviše novinare da se bave ovom temom, pogotovo mene koja sam svjedok događaja. Poslije mog posljednjeg dokumentarnog filma došao mi je moj kolega iz Redakcije kulture, inače nije iz Sarajeva i rekao: “Hvala Vam. Ja ništa nisam znao o opsadi Sarajeva, gledajući Vaše filmove, naučio sam sve.“ E, to je moja misija. U suštini, novinari se opsadom Sarajeva bave jer je ona ključni dio kolektivnog sjećanja, a istovremeno pruža uvid u šire teme rata, pravde i ljudskih prava.

Nikada neću odustati od činjenice da je opsada kao simbol otpora od globalne važnosti. Ona je postala simbol civilnog otpora i preživljavanja u ekstremnim uslovima.

Za vrijeme opsade postali ste ratna reporterka. Građani Sarajeva su uslijed svakodnevne neizvjesnosti s nestrpljenjem iščekivali svako Vaše javljanje sa ratne linije ili sa vijestima iz različitih dijelova grada. Možete li opisati Vaše prve novinarske zadatke tokom opsade? Kako se Vaš rad mijenjao tokom četiri godine opsade? Kako ste se nosili sa konstantnim rizikom od smrti i strahom, ako ga je bilo?

Arijana Saračević Helać: Moji prvi novinarski zadaci tokom opsade bili su potpuno drugačiji od svega što sam ranije radila. U prvim danima rata, sve je bilo haotično. Niko od nas nije bio pripremljen za ono što dolazi. Jednog dana ste novinar, a već narednog ste ratni izvještač, bez prethodne obuke ili zaštite. Prva javljanja bila su gotovo improvizirana. Trčali smo kroz grad pod granatama, tražeći informacije, pričajući s ljudima koji su već gubili domove, voljene osobe, ponekad i nadu.

Tokom četiri godine opsade, moj rad se mijenjao zajedno sa ratom. Prvih mjeseci svi smo još vjerovali da će se ovo brzo završiti, ali kako su prolazile godine, shvatili smo da izvještavamo ne samo o sukobu, već i o nevjerovatnoj borbi građana za preživljavanje. Pored izvještaja s prve linije, sve više smo dokumentovali život unutar grada, ljude koji su improvizirali peći od limenki, svirali koncerte u podrumima, pisali pjesme dok su snajperisti vrebali sa brda.

Nositi se sa konstantnim rizikom bilo je izazovno, ali strah nikada nije mogao preuzeti kontrolu. Naravno da je bilo trenutaka kada sam osjećala paniku: granata pada blizu, snajperisti pucaju bez upozorenja, kolege ginu... Ali u takvim situacijama adrenalin preuzima, a svaka nova priča postaje misija. Strah se potiskuje jer znate da ako stanete, ako ne ispričate ono što ste vidjeli, onda će ti ljudi koji pate ostati bez glasa. Možda je to bio moj način da se borim. S mikrofonom i kamerom protiv nepravde i zaborava. Danas, kad se osvrnem unazad, shvatim koliko je bilo važno da ostanemo i radimo svoj posao. Jer bez tih izvještaja, svijet možda nikada ne bi saznao istinu o opsadi Sarajeva

Fotografija: Arijana Saračević Helać, lični arhiv (Opsada Sarajeva 1992-96.)

Možda je to bio moj način da se borim. S mikrofonom i kamerom protiv nepravde i zaborava. Danas, kad se osvrnem unazad, shvatim koliko je bilo važno da ostanemo i radimo svoj posao. Jer bez tih izvještaja, svijet možda nikada ne bi saznao istinu o opsadi Sarajeva.

Koji zadatak iz perioda opsade Sarajeva Vam je posebno teško pao i koji ne biste htjeli ponoviti?

Arijana Saračević Helać: Ako u novinarstvu postoji najgori posao, definitivno je to biti ratni reporter. Na toj poziciji vidite i doživljavate najmračnije scene. U jednoj ruci vam je mikrofon, a u drugoj vrlo često neka ranjena osoba kojoj pomažete da dođe do saniteta, auta ili dok čeka pomoć. Sjećam se da sam u tim trenucima uvijek čekala i svoju smrt jer je nepisano pravilo bilo: Ide druga granata. Definitivno, više ne bih podnijela masakre, poput onog na pijaci Markale gdje sam se zatekla u blizini i pomagala ranjenim. Na mojim pantalonama zalijepio se ljudski mozak.

Možda nismo mogli promijeniti tok rata, ali smo mogli reći ljudima da nisu sami.

Vi ste građanima ulijevali nadu, bili ste glas koji govori da budućnost postoji. Da život postoji. I u kriznim situacijama bili ste glas razuma. Da li ste tada bili svjesni svoje važne uloge?

Arijana Saračević Helać: Tokom opsade, nisam razmišljala o svojoj ulozi na način na koji je Vi sada opisujete. Sve je bilo previše intenzivno, previše sirovo. Svaki dan bio je borba za informacije, za način da ih prenesemo, za sopstveni opstanak. Nisam sebi dopuštala da mislim o tome da sam nečiji "glas razuma" ili simbol nade. Tek kasnije sam shvatila koliko je ljudima značilo ono što smo radili.

Bili smo svjedoci užasa, ali i otpornosti. Možda nismo mogli promijeniti tok rata, ali smo mogli reći ljudima da nisu sami. Kada bismo prenijeli vijest s lica mjesta da je oslobođena neka kota ili da je neka izgubljena, da je negdje stigla humanitarna pomoć, da je proradila neka pekara, da je neka ulica prohodna, to su bile informacije koje su doslovno značile život.

Da li sam bila svjesna svoje uloge? U tom trenutku ne. Nisam imala vremena da se osvrćem na sebe. Ali sada, kada me ljudi sretnu i kažu mi da su preživjeli te dane i zbog toga što su nas slušali, zbog toga što smo ih podsjećali da nisu sami, tek sada razumijem koliko je to bilo važno. Ja sam uvijek bila tamo gdje su ljudi željeli, očekivali vijest. I ljudi to danas pamte. Ja sam im zahvalna na tome.

Fotografija: Arijana Saračević Helać, lični arhiv (Opsada Sarajeva 1992-96.)

Ja sam uvijek bila tamo gdje su ljudi željeli, očekivali vijest. I ljudi to danas pamte. Ja sam im zahvalna na tome.

Za vrijeme opsade ste postali oličenje hrabrosti i istinitog izvještavanja. Vama se vjerovalo tada. Vama se vjeruje danas. Kako objašnjavate veliko povjerenje građana Sarajeva u Vaše izvještavanje, od samog početka? Ako zamislimo da je ovaj intervju zapravo svojevrstan „masterclass“ o novinarstvu, šta biste izdvojili kao osobine koje novinar mora posjedovati da bi postao autentičan, objektivan i prepoznatljiv i u kriznim i mirnim vremenima? Da li novinari danas teže takvim osobinama ili se novinarstvo udaljava od takvih vrijednosti?

Arijana Saračević Helać: Povjerenje se ne gradi preko noći. Mislim da su mi građani Sarajeva vjerovali zato što sam dijelila njihovu sudbinu. Nisam izvještavala iz nekog sigurnog studija, već iz istih ulica kojima su i oni trčali pod snajperima. Kad osjetite miris paljevine, čujete krik ranjenog djeteta, vidite čovjeka kako nosi kanister s vodom dok oko njega zvižde meci. Tada shvatite da nema prostora za senzacionalizam, nema prostora za neistinu. Ljudi su vjerovali mojim riječima jer su znali da dolaze iz stvarnog iskustva, bez uljepšavanja, ali i bez bespotrebnog sijanja straha.

Šta čini novinara autentičnim, objektivnim i prepoznatljivim? Prije svega, hrabrost da traži istinu, čak i kada nije poželjna. Empatija, jer bez nje novinar postaje samo hladni prenosilac informacija. Integritet, jer jednom kada iznevjerite povjerenje publike, nema povratka. I, možda najvažnije, sposobnost da u svemu pronađe ljudsku priču. Jer rat, politika, krize—sve se to na kraju svodi na ljude i njihove sudbine.

A danas? Da li novinari teže tim vrijednostima? Mislim da su mnogi još uvijek posvećeni istini, ali živimo u vremenu kada brzina često pobjeđuje tačnost, a senzacija zamjenjuje suštinu. Novinarstvo se suočava s izazovima digitalne ere gdje su klikovi postali važniji od kredibiliteta, a algoritmi određuju šta će publika čitati. Ipak, vjerujem da će uvijek postojati oni koji će se boriti za pravu vrijednost profesije. Jer, ako izgubimo istinsko novinarstvo, onda gubimo i sposobnost da razumijemo svijet oko sebe.

Novinarstvo se suočava s izazovima digitalne ere gdje su klikovi postali važniji od kredibiliteta, a algoritmi određuju šta će publika čitati. Ipak, vjerujem da će uvijek postojati oni koji će se boriti za pravu vrijednost profesije. Jer, ako izgubimo istinsko novinarstvo, onda gubimo i sposobnost da razumijemo svijet oko sebe.

Svi se slažemo oko toga da su žene tokom opsade Sarajeva imale izuzetno važnu ulogu u svakodnevnom preživljavanju. Žene su imale važnu ulogu kao majke, doktorice, odgajateljice, hraniteljice, znanstvenice, glumice, novinarke… Ratno novinarstvo samo po sebi nosi posebnu težinu zadatka i veliku odgovornost, hrabrost. Međutim, biti ratna reporterka predstavlja poseban profesionalni izazov. Šta je tokom opsade značilo biti žena, a šta biti ratna reporterka?

Arijana Saračević Helać: Biti žena u opsadi značilo je nositi dvostruki teret: onaj svakodnevnog preživljavanja, i onaj emocionalne snage za druge. Žene su bile stubovi porodica, zajednice, institucija. Majke su čuvale djecu u podrumima dok su oko njih padale granate. Doktorice su u nemogućim uslovima spašavale živote. Glumice su igrale predstave u skloništima kako bi ljudima dale trenutke normalnosti. Svaka žena u opsadi bila je i ratnica i čuvarica života.

A biti ratna reporterka? To je značilo još jednu dodatnu borbu. Bilo je dana kada bih cijeli dan trčala kroz grad, izvještavala s ratišta, a onda se vraćala u stan u kojem nije bilo struje, vode, grijanja. Nije bilo posebnog tretmana zato što sam žena, granate nisu birale, snajperisti nisu pravili razliku. Ipak, postojala je i nevidljiva borba: dokazivanje da si jednako spremna, jednako hrabra i jednako sposobna kao i muške kolege.

Ali ono što je rat učinio, paradoksalno, bilo je to da nas je sve izjednačio. U tom haosu, više nije bilo važno jesi li muškarac ili žena, već samo jesi li tu, jesi li sposoban donijeti informaciju, snimiti kadar, postaviti pravo pitanje.

Danas, kada gledam unazad, ponosna sam na žene Sarajeva. Na svaku od njih. Na majke koje su nosile kanistere vode, na doktorice koje su operisale pod svijećom, na novinarke koje su pod snajperima pričale priču o ovom gradu. One su bile nevidljivi heroji opsade. A mi, koje smo imale priliku da govorimo, bile smo njihov glas.

Fotografija: Arijana Saračević Helać, lični arhiv (Opsada Sarajeva 1992-96.)

Bilo je dana kada bih cijeli dan trčala kroz grad, izvještavala s ratišta, a onda se vraćala u stan u kojem nije bilo struje, vode, grijanja. Nije bilo posebnog tretmana zato što sam žena, granate nisu birale, snajperisti nisu pravili razliku. Ipak, postojala je i nevidljiva borba: dokazivanje da si jednako spremna, jednako hrabra i jednako sposobna kao i muške kolege.

Da li biste, gledajući iz današnje perspektive, nešto uradili drugačije?

Arijana Saračević Helać: Gledajući iz današnje perspektive, teško je reći da bih nešto uradila drugačije, jer u ratu nema prostora za planiranje, strategiju ili idealne odluke. Sve što smo radili bilo je vođeno trenutkom, instinktom, potrebom da se prenese istina i da se preživi.

Možda bih više snimala, bilježila još više priča, još više sudbina. Toliko je ljudi prošlo kroz moje izvještaje, ali isto tako toliko njih nikada nije dobilo priliku da ispriča svoju priču. Danas mi je žao svakog svjedočanstva koje nije ostalo zabilježeno, jer s vremenom sjećanja blijede, a istina mora ostati trajna.

Možda bih više čuvala sebe. Tada nismo razmišljali o mentalnom zdravlju, o traumama koje nosimo godinama poslije. Rat vas nauči da potisnete strah, bol i umor, ali sve to vas kad-tad sustigne. U opsadi sam bila i trudnica i dobila sina u nemogućim uslovima.

Ali ono što sigurno ne bih mijenjala jeste odluka da ostanem, da budem tu, da radim svoj posao bez kompromisa. Jer ako smo bar jednom izvještajem pomogli da svijet vidi šta se dešava, ako smo bar jednom čovjeku dali nadu, onda ništa nije bilo uzalud.

Svjetska novinska nagrada za hrabrost Arijani Saračević

„17. novembra 1993. godine, slučajno sam obaviještena da bih za koji dan trebala da otputujem u New York i Washington gdje bi mi 26. novembra iste godine bila uručena svjetska novinarska nagrada za hrabrost. To obavještenje sam doživjela kao hladan tuš. Dešavalo se, po mom mišljenju, u najteže vrijeme za Sarajevo. U vrijeme kada je najviše granata padalo, kada je najviše ljudi ginulo. Kada je bila najveća glad i zima. U prvi mah sam bila doista kategorična i nisam vidjela razloga da napustim Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, da bih dobila nagradu. Naravno, nisam to ni potcjenjivala, ali nisam ni znala o kakvoj se nagradi radi. Međutim, na nagovor mojih kolega počela sam razmišljati o mom odlasku. I stvorili su se problemi. Nisam imala UN-ovu karticu pomoću koje sam jedino mogla izaći iz Sarajeva. U to vrijeme ja sam svaki dan bila na zadatku i zaista nije mi ni padalo na pamet da ganjam tu karticu. Zahvaljujući Jeanu Cotu i tadašnjem ambasadoru SAD u Bosni i Hercegovini, gospodinu Jackovichu, ja sam nekako došla do te kartice i otišla sam po nagradu. U to vrijeme moja porodica su bili izbjeglice u Njemačkoj i počela sam razmišljati kako da se vidimo poslije godinu i po, jer su oni bili protjerani iz Jajca. U tom trenutku nemoguće je bilo dobiti njemačku vizu, jer sam bila u tranzitu za Ameriku i zaista u Zagrebu, pokušavala sam par dana, to je bilo nemoguće. Čitavo vrijeme dok sam bila u Americi, ja sam bila jako tužna. Izašla sam iz Bosne i Hercegovine, a neću vidjeti mamu i brata. I na nekoj konferenciji za štampu u Washingtonu, koja je organizirana, slučajno sam to pomenula, iskreno sam pomenula. Nakon pet minuta pozvali su me i rekli sve je OK. Gospođa, sada već pokojna Jacqueline Kennedy, čula je moj odgovor i zaista zahvaljujući njenim vezama konačno sam dobila i tu njemačku vizu i u povratku pet dana boravila u Njemačkoj.“ - Arijana Saračević, novinar TV BiH

U našoj arhivi pronašli smo video u kojem govorite o Svjetskoj novinarskoj nagradi za hrabrost koja Vam je dodijeljena 1993. godine. Šta Vam je tada značila, a šta danas znači ova nagrada? Među rijetkim ste civilima koji su dobitnici Zlatnog ljiljana. Šta za Vas iz današnje perspektive znače nagrade i odlikovanja za Vaš novinarski angažman tokom rata?

Arijana Saračević Helać: Kada sam 1993. godine dobila Svjetsku novinarsku nagradu za hrabrost, bila sam usred opsade, u ratu koji nije birao žrtve. Iskreno, tada nisam imala vremena da razmišljam o nagradama. Bilo mi je važno samo da nastavimo raditi, da nastavimo pričati priču Sarajeva i njegovih ljudi. Ali kada dobijete priznanje te veličine, shvatite da vaš rad ima odjek, da istina ipak nalazi svoj put do svijeta. Ta nagrada nije bila samo moja—pripadala je svim novinarima koji su u nemogućim uslovima izvještavali iz opsade, prenosili glas onih koji nisu imali priliku da budu čuti. Danas, iz ove perspektive, ta nagrada nosi drugačiju težinu. Ona je podsjetnik na vrijeme kada je novinarstvo bilo više od profesije, bilo je misija, borba protiv zaborava.

Zlatni ljiljan? Biti jedan od rijetkih civila koji su dobili to odlikovanje za mene je ogromna čast, ali i podsjetnik na sve one koji su se borili ne samo oružjem, već i riječima, kamerama, istinom. Znala sam koliko je ta medalja značila vojnicima, ljudima koji su branili ovaj grad, i zato je za mene bila poseban simbol priznanja.

Ali nagrade same po sebi nisu ono što ostaje. Ono što ostaje su priče, svjedočanstva, istina koju smo zabilježili. Ako su naše riječi pomogle da svijet shvati šta se dešavalo u Sarajevu, ako su pomogle da se ne zaboravi, onda su to najvažnija priznanja koja smo mogli dobiti.

Ako su naše riječi pomogle da svijet shvati šta se dešavalo u Sarajevu, ako su pomogle da se ne zaboravi, onda su to najvažnija priznanja koja smo mogli dobiti.

Fotografija: Arijana Saračević Helać, lični arhiv (Opsada Sarajeva 1992-96.)

Opišite nam jedan dan tokom opsade Sarajeva.

Arijana Saračević Helać: Svaki dan u opsadi Sarajeva bio je neizvjestan, ali svi su imali isti početak—zvuk granata. Nije bilo alarma, nije bilo jutarnjih vijesti koje biste slušali uz kafu. Umjesto toga, budili smo se uz eksplozije. Ako je bio "mirniji" dan, znali smo da će ubrzo postati gori.

Brzo ustajanje, oblačenje u mraku. Struje uglavnom nije bilo, voda je dolazila povremeno, a hrana, koliko se pronađe. Nismo razmišljali o doručku, razmišljali smo gdje ćemo taj dan ići i kako ćemo se kretati kroz grad bez da postanemo meta snajperista.

Odlazak na teren bio je igra preživljavanja. Kuda proći? Kojom ulicom? Koji most danas nije meta? Snimali smo uništene zgrade, ljude u redovima za vodu, bolnicu punu ranjenika. Najteže je bilo raditi intervjue s onima koji su izgubili nekoga. Gledate majku koja priča o sinu kojeg više nema, gledate čovjeka koji je upravo ostao bez doma. I nemate pravo da pokažete slabost.

Javljanja uživo bila su posebna priča. Tehnika je bila ograničena, veze loše, ali glas je morao biti siguran, jasan. Ljudi su nas slušali ne samo da saznaju vijesti, već i da osjete da nisu sami.

Povratak kući nije značio odmor. Ako bismo imali sreće, uhvatili bismo nekoliko sati sna, ali uvijek na pola uha osluškujući da li se negdje čuje detonacija. Mrak u Sarajevu bio je poseban strah—u mraku su snajperisti još opasniji, granate još razornije. I tako, dan za danom. Svaki je bio isti, a opet potpuno drugačiji. Nikad niste znali da li ćete dočekati sutra. Ali ono što pamtim, osim straha i razaranja, jeste nevjerovatna snaga ljudi. Užas i smrt su bili oko nas, ali uprkos tome, Sarajevo je živjelo. Ljudi su svirali klavir u ruševinama, pravili izložbe, pjevali u skloništima. A mi novinari smo bili tu da zabilježimo svaki taj trenutak, da svijet ne zaboravi.

Javljanja uživo bila su posebna priča. Tehnika je bila ograničena, veze loše, ali glas je morao biti siguran, jasan. Ljudi su nas slušali ne samo da saznaju vijesti, već i da osjete da nisu sami.