Opsada Sarajeva 1992-1996.
“Bila je to borba harmonije protiv disharmonije”
Makro priča #14: Klasična muzika
Tokom opsade Sarajeva koncertna djelatnost nije utihnula. Akademski muzičari, solisti, dirigenti – oni koji su ostali u gradu – organizuju se, osmišljavaju repertoare, skladaju nova djela, vježbaju svakodnevno i pripremaju se za koncerte, uprkos nemogućim uslovima za rad i stalnom riziku od granatiranja. Klasična muzika, kamerna muzika, operska djela izvođeni su na postojećim pozornicama, poput Kamernog teatra 55 i Narodnog pozorišta, ali i u razrušenim objektima u gradu sa značajnom simbolikom za građane Sarajeva, kao što je Vijećnica. Izvođači i publika su tako za vrijeme koncerata svjedočili trenucima u kojim se muzika i detonacije nadmeću da nadglasaju jedna drugu. Kreacijom protiv destrukcije i smrti.
„Bilo je nekih 200-300 ljudi koji su jedva stali u salu Kamernog teatra 55. Kako su ti ljudi obaviješteni? Oni su jednostavno obavijest o Molitvi za mir dobivali u redovima za vodu, u redovima za kruh, u tim nekakvim redovnim aktivnostima koje su obavljali u svrhu golog preživljavanja. Tako da kada smo izašli na pozornicu, u dvorani je bilo negdje između dvije stotine i tri stotine ljudi koji su, sad to mogu reći, po cijenu vlastitog života došli da prisustvuju Molitvi za mir. Posljednja na našem repertoaru je bila kompozicija Ave Marija na moru, obrada jedne poznate španjolske numere koja je bazirana na tradicionalnoj katoličkoj muzici i negdje usred pjesme, vrlo blizu Kamernog teatra, u Titovoj ulici, pale su 2-3 gra-nate. Te granate su pale tako blizu da su se stakla u susjednoj prostoriji sasula i jednostavno, mi i publika smo bili jedni drugima svjedoci i sudije i jednostavno gledali smo jedni u druge pjevajući. Naravno, i čekali reakciju jedni od drugih. Mi nismo prekinuli pjesmu. Dobro se sjećam da se, jednostavno, nijedan čovjek iz publike pomakao nije iako su te granate jako blizu pale i sasvim logična ljudska reakcija bi bila da svi barem legnu tako na tom mjestu na kom su se nalazili. Jednostavno, desilo se jedno od čuda koje se dešavalo u te četiri ratne godine da se niko od publike nije pomakao, kao i niko od izvođača, i mi smo jednostavno svoju pjesmu u miru završili do kraja.“ - Selen Balić, pjevač
© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'
Muzičari su se organizovali i adaptirali na novu situaciju. Svakodnevne probe i pripreme za koncerte bile su spontana terapija za očuvanje mentalnog zdravlja, kako za izvođače, tako i za publiku. Klasična muzika je za građane Sarajeva, zahvaljujući snažnom utjecaju na emocionalna stanja ljudi, bila savršeno sredstvo otpora protiv zla i destrukcije.
„1993. godine, 17. marta, imala sam zaista jedan prekrasan koncert u prekrasnom ambijentu sa prekrasnom publikom, ali u kataklizmičkom Sarajevu. Taj dan, jako se dobro sjećam, strašno su padale granate. Ja sam ujutro od sedam sati negdje do deset izbrojila mislim oko 100. Ali dalje više nisam smjela, jer u 12 sati je bio koncert u Kamernom teatru i zatvaranje “Sarajevske zime” sa mojim vječnim melodijama i, naravno, sa gostima. Do tada, do tog vremena u Sarajevu od početka rata mislim da sam imala oko 50 ili 60 nastupa, što u kazalištu, što u skloništu, što u bolnicama, što djeci i puno aktivnosti. Taj koncert je za mene još u sjećanju kao izuzetan po tome što sam izašla treći dan iz gipsa. Iz Džonsonovog gipsa čuvenog, jer sam mjesec ipo dana prije toga, spašavajući jednog dječaka od snajpera, pala i pukla mi je kost u gležnju. Mislila sam da neću moći pjevati, da neću moći nastupati, ali opet kod mene ta jedna duhovna snaga je nadjačala sve te neke fizičke boli i moj doktor je sjedio u prvom redu. Jako se dobro sjećam, i gledao me u čudu, kako ja treći dan nakon skidanja gipsa, sa otečenom nogom, hodam u nekakvim visokim štiklama. Naravno, imala sam i hlače da se taj otok ne bi vidio. I kako poslije toga sam morala skinuti cipelu jer jednostavno toliko je buknula ta noga da je to bilo grozno. Ali, mogu vam samo to reći da me ništa nije boljelo, to je vrlo interesantno radi toga što je ta publika u toj eri padanja granata bila toliko razdragana, toliko prekrasna, toliko je skandirala, toliko sam ja sa užitkom nastupala, toliko sam sa ljubavi nastupala.“ - Gertruda Munitić, primadona sarajevske Opere
© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'
© FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996. (Željko Puljić) - Koncert Kamernog orkestra MP RTVBIH koji je održan 08.02.1993. u kino-sali IMPERIAL na otvaranju Festivala "Sarajevska zima". Dirigent: Teodor Romanić.
Koji je značaj klasične muzike za građane Sarajeva bio tokom opsade, uvidjeli su i svjetski poznati izvođači, muzičari, solisti i dirigenti. Nesalomljiv entuzijazam sarajevskih muzičara i želja za stvaranjem bili su prepoznati širom svijeta zahvaljujući medijima koji su prenosili neočekivane slike iz opkoljenog grada, poput snimaka mnogih koncerata klasične muzike. Stoga ne čudi što su svjetski poznata imena dolazila u Sarajevo u želji da doprinesu kolektivnom duhovnom otporu agresiji, strahu i destrukciji. Jedan od najznačajnijih koncerata održan je pod dirigentskom palicom velikog maestra Zubina Mehte u sarajevskoj Vijećnici.
FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996.
Jedan od najznačajnijih koncerata klasične muzike tokom opsade je izvedba Mozartovog Rekvijema u D-molu. Koncert je održan 19. juna 1994. godine u razrušenoj sarajevskoj Vijećnici.
Građani Sarajeva su tokom opsade, individualno i kolektivno, odabrali civilizacijske vrijednosti i umjetnost kao način opstanka. Klasična muzika tako postaje jezik kojim se artikuliše borba za opstanak i nada da će budućnosti ipak biti. Sa profesorom emeritusom Rešadom Arnautovićem razgovarali smo o značaju klasične muzike u okviru spontanog kolektivnog duhovnog otpora tokom opsade. Kako su izgledale probe za koncerte? Kakve su bile reakcije publike? Gdje su umjetnici nalazili motivaciju za svakodnevne pripreme i izvedbe?
Professor Emeritus Rešad Arnautović, lični arhiv
Uvažavajući umjetničke, kompozitorske i pedagoške uspjehe, naučne radove i dirigentske nastupe tokom Vaše karijere, mi ćemo se usredotočiti na period opsade Sarajeva, što je tema našeg projekta. Vi ste nastavili svoj rad i stvaralaštvo u Sarajevu i tokom opsade. Kako biste, iz današnje perspektive, opisali Vaš rad u nemogućim uslovima? Gdje ste nalazili snagu i motivaciju za svakodnevne pripreme i izvedbe?
Prof. Emeritus Rešad Arnautović: Da je muzička umjetnost snažno sredstvo u borbi protiv zla i bezumlja dokazali su brojni muzički umjetnici opkoljenog Sarajeva. Muzika, odakle god dolazi i bilo kojeg je žanra, ima snažan utjecaj na emocionalno stanje svakog živog bića, a posebno čovjeka. Muzika ne poznaje granice, ne dijeli ljude po rasnoj, etničkoj ili religijskoj pripadnosti, nego svojim djelovanjem krijepi, oplemenjuje i spaja te raznolikosti.
U opkoljenom Sarajevu muzički umjetnici, pripadnici različitih konfesija jedinstveno su djelovali kroz svoj umjetnički izražaj i na prezentiranim koncertima, svojim sazvučjem podjednako utjecali na publiku, također sastavljenu od ljudi koji su bili različitih konfesija, ali muzikom ujedinjeni u svojim različitostima.
Mene je početak agresije na RBiH i opsade Sarajeva, kao i sve ljude u gradu učinilo konfuznim i preplašenim. Život se nastavio i u tako nemogućim uslovima. Dok su neki građani organizovani preko mjesnih zajednica, sa veoma oskudnim naoružanjem pružali otpor agresoru, ostali su se aktivirali u svojim radnim organizacijama i svojim radom i angažovanjem postali dio kolektivnog duhovnog otpora agresiji i destrukciji. Ja sam u to vrijeme obavljao dužnosti profesora u Srednjoj muzičkoj školi Sarajevo i docenta na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Pored navedenog, obavljao sam i dužnost dirigenta-saradnika Kamernog orkestra Muzičke produkcije RTVBiH, što je kasnije evidentirano kao moj ratni raspored od strane Opštinskog sekretarijata za odbranu. Kako je početkom agresije i opsade privremeno došlo do prekida nastave, fokus svog djelovanja usmjerio sam na rad sa Kamernim orkestrom MP RTVBIH i rad sa Akademskim ženskim horom „Gaudeamus“ kojeg sam ranije, pri MP RTSA osnovao 1991. godine. Entuzijazam akademskih muzičara orkestra i članica hora „Gaudeamus“ dali su mi ogromnu snagu i motivaciju da kroz rad, nastupe i koncerte pružimo snažan duhovni otpor nasilju i bezumlju onih koji su grad kontinuirano razarali, a njegove građane ubijali, sakatili i psihološki uništavali.
Kako je vrijeme odmicalo žitelji opkoljenog Sarajeva su na neki čudan način postali imuni na okolnosti u kojima su živjeli te su sve opasnosti, koje su bile svakodnevnica, potiskivali duboko u podsvijest i tako istrajavali. Duboko sam uvjeren da je to bio jedini način da duh otpora bude sve vrijeme nesalomljiv.
Opišite nam svoj dan tokom opsade Sarajeva
Prof. Emeritus Rešad Arnautović: Moj dan tokom opsade Sarajeva započinjao je rano ujutro kada je redovito startalo i granatiranje sa položaja agresora. Već u 8.00 sati ujutro započinjalo je moje pješačenje do RTV Doma, mjestu gdje su se pripremale i održavale probe sa Kamernim orkestrom, a potom i Akademskim ženskim horom „Gaudeamus“. Nakon održanih proba pješačio sam do zgrade Muzičke akademije i Muzičke škole gdje sam obilazio prostorije, instrumente i prisustvovao sastancima kolegija. Moj dnevni angažman u tom periodu odvijao se na relaciji dužine 10-12 kilometara u jednom pravcu. U večernjim satima sjedio sam za klavirom i pod svjetlom svijeća studirao i pripremao program za naredni dan te ostatak vremena koristio za komponovanje.
Zbog razdaljine mog svakodnevnog kretanja pomenut ću jedan bizaran slučaj kada sam krajem 1992. godine preko UNPROFOR-a, od prijatelja iz Zagreba primio manji paket u kojem su se, između ostalog, nalazile i „šteka“ cigareta marke Marlboro i boca viskija. U to vrijeme ovi artikli su bili najvrjednija „valuta“ te sam putem robne razmjene za iste dobio nov bicikl petobrzinac. Tog dana mislim da nije bilo sretnijeg čovjeka od mene u Sarajevu.
Kako je vrijeme odmicalo žitelji opkoljenog Sarajeva su na neki čudan način postali imuni na okolnosti u kojima su živjeli te su sve opasnosti, koje su bile svakodnevnica, potiskivali duboko u podsvijest i tako istrajavali. Duboko sam uvjeren da je to bio jedini način da duh otpora bude sve vrijeme nesalomljiv.
© FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996. (Željko Puljić) - Koncert održan 1992. godine u okviru Multikonfesionalne molitve za mir u Sarajevskoj katedrali. Dirigent: Rešad Arnautović
U našem arhivu pronašli smo fotografiju sa koncerta koji je održan 1992. godine u okviru Multikonfesionalne molitve za mir u Sarajevskoj katedrali. To nam je i bio motiv za naš razgovor. Kako je nastala ideja za održavanje ovog koncerta? Izveden je Pergolesijev oratorij „Stabat mater“. Možete li reći više o programu koncerta? Zašto baš ovo muzičko djelo?
Prof. Emeritus Rešad Arnautović: Odgovor na ovo pitanje zahtjeva sažeti uvod o radu muzičkih ansambala, učesnika na ovom, historijski značajnom muzičkom događaju. Naime, nakon sticanja nezavinosti države RBiH u Ujedinjenim nacijama (1.3.1992. godine), Kamerni orkestar Muzičke produkcije RTVBiH postao je pravni nasljednik Simfonijskog orkestra Muzičke produkcije RTSA. Kako je usljed društvenih previranja i agresije na RBiH došlo do značajnog osipanja kadrova, dio gudačkog sastava Simfonijskog orkestra RTSA kontinuirano je nastavio rad i od tada djelovao pod nazivom Kamerni orkestar MP RTVBIH. S obzirom na to da sam u to vrijeme bio angažovan kao dirigent-saradnik, počeo sam prikupljati muzičku građu kako bi započeli sa uvježbavanjem repertoara. Ubrzo su nastali prvi studijski snimci a zatim nastupi i koncerti u opkoljenom gradu. Vezano za taj period posebno bih izdvojio prvi studijski a potom i TV snimak djela Josipa Magdića „O sanctissima“ za glas i gudački orkestar koji je kompozitor posvetio prvim žrtvama u opkoljenom Sarajevu. Bila je to praizvedba ovog djela, a solo dionicu pjevala je primadona Margit Tomik. (snimak objavljen na oficijelnom You Tube kanalu www.youtube.com/@resadarnautovic8610 i drugim društvenim platformama profesora emeritusa Rešada Arnautovića).
Prvi javni koncert Kamernog orkestra MP RTVBiH održan je 31.7.1992. godine u Crkvi Kraljice sv. Krunice u okviru 2. Ratne matineje HKD „Napredak“. U isto vrijeme, pod mojim rukovodstvom, aktivno je djelovao i Akademski ženski hor „Gaudeamus“ izvodeći probe i snimanja, također u zgradi RTV Doma.
Sve navedene aktivnosti pratili su i snimali domaći i inostrani novinari i ratni reporteri što je i rezultiralo time da ova dva ansambla budu angažovana za prezentiranje programa na manifestaciji pod nazivom „Multikonfesionalna molitva za mir“. Bila je to ideja članova Međureligijskog vijeća BiH. Kada je i zvanično stigla vijest da je Međureligijsko vijeće BiH uputilo poziv za učešće na spomenutoj manifestaciji, kolegiju Muzičke produkcije RTVBiH predložio sam da na koncertu nastupe Kamerni orkestar, Akademski ženski hor „Gaudeamus“ i prvakinje opere Narodnog pozorišta Sarajevo Amila Bakšić i Margit Tomik te da se izvede oratorij J. B. Pergolesija „Stabat Mater“. Djelo sadrži snažnu poruku stradanja dijela čovječanstva kroz raspeće Isusa, sina Božjeg, a početni stihovi „Stala majka uplakana…“ u potpunosti odražava patnje i stradanja žitelja opkoljenog Sarajeva različitih nacionalnosti i religijskih pripadnosti. Kolegij je usvojio moj prijedlog, utvrđen je datum koncerta i krenule su intenzivne pripreme za ovaj značajan koncert.
© FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996. (Željko Puljić) - Koncert održan 1992. godine u okviru Multikonfesionalne molitve za mir u Sarajevskoj katedrali. Dirigent: Rešad Arnautović
Možete li opisati tehnički dio pripreme i realizacije koncerta. Kako je bilo moguće okupiti toliki broj muzičara i solista u takvim ekstremnim i po život opasnim okolnostima – kada je nagrada bila pojedinačni i kolektivni duhovni i kreativni otpor? Kako su izgledale probe i gdje su se održavale?
Prof. Emeritus Rešad Arnautović: Akademski ženski hor „Gaudeamus“ preuzeo je najveći dio tereta prilikom pripreme koncerta, premda je spomenuto djelo već ranije bilo sastavni dio repertoara s namjerom da bude izvedeno u vremenu kojem „Stabat mater“ i pripada, a to je Uskrs. Rad sa orkestrom i solisticama je također bio intenzivan. Reditelj TV prijenosa načinio je odabir video zapisa patnje i stradanja žitelja Sarajeva kao i devastacije objekata Sarajeva koji su se tokom TV prijenosa parcijalno prikazivali. Probe su se održavale u zimskom periodu, u studiju „A“ RTV Doma u nemogućim uslovima, bez grijanja, bez okrijepe za muzičare, a dešavalo se da se, zbog učestalog granatiranja, probe održavaju u „sigurnijim“ hodnicima zgrade RTV Doma. Koliko je bio snažan nagon duhovnog otpora zlu i bezumlju govori i činjenica da je procenat dolazaka na probe bio skoro 99% što je zaista nevjerovatno. Ogromna je sreća da niko od učesnika tokom tog perioda nije stradao niti bio povrijeđen, a dolazilo se iz raznih dijelova grada, od Dobrinje do Sedrenika.
Probe su se održavale u zimskom periodu, u studiju „A“ RTV Doma u nemogućim uslovima, bez grijanja, bez okrijepe za muzičare, a dešavalo se da se, zbog učestalog granatiranja, probe održavaju u „sigurnijim“ hodnicima zgrade RTV Doma. Koliko je bio snažan nagon duhovnog otpora zlu i bezumlju govori i činjenica da je procenat dolazaka na probe bio skoro 99% što je zaista nevjerovatno.
Namjera nam je da koristeći arhiv FAMA kolekcije, predstavimo događaje iz kulturnog života grada tokom opsade da bi ostali sačuvani i dostupni za naredne generacije, studente, istraživače, biblioteke, medije. Tako će se znati i malo poznata činjenica da je izvedbom ovog Vašeg koncerta RTV BiH postala članicom Evrovizije. Šta je značilo pristupanje Evroviziji u okolnostima opsade i da li smatrate da je i to doprinijelo da svjetska javnost više sazna o životu grada pod opsadom?
Prof. Emeritus Rešad Arnautović: U toku priprema za koncert u okviru manifestacije „Multikonfesionalna molitva za mir“, obavijestili su me da je RTVBiH potpisala ugovor i postala članica renomirane TV Asocijacije Evrovizija i da će se koncert uživo prenositi širom Evrope. Sama spoznaja da će se koncert prenositi uživo dala nam je dodatnu motivaciju da našu izvedbu iznesemo na najvišem umjetničkom nivou. Kada je došao dan koncerta, tog 23. decembra 1992. godine u Sarajevskoj katedrali temperatura je iznosila -4 C. Katedrala je bila prepuna ljudima do ulaznih vrata, galerije s orguljama i dio prostora za hor bili su prepuni inostranim novinarima i ratnim reporterima. Kamere, mikrofoni, rasvjeta - sve je djelovalo nestvarno. Sjećam se da ni kod jednog izvođača nisam primijetio ni trunku treme, naprotiv, izrazi njihovih lica odražavali su dostojanstvo, prkos i ponos!
U 12.00 sati začula se poznata muzička špica Evrovizije i koncert je počeo. I sada pamtim snažan osjećaj uzvišenosti. Imao sam dojam da iz moje dirigentske palice izlaze salve nota koje se preko muzičkih instrumenata i ljudskih glasova spajaju u prekrasna sazvučja. Bila je to borba harmonije protiv disharmonije.
Nakon završetka Pergolesijevog oratorija „Stabat mater“ uslijedio je dugotrajan aplauz uz ovacije publike, a na „bis“, kao poklon vjernicima katoličke vjeroispovijesti pred nastupajući blagdan Božić, izveli smo Gruberovu poznatu Božićnu pjesmu „Tiha noć“, a pjesmi se pridružila i publika. Uslijedili su brojni intervjui sa domaćim i stranim novinarima i reporterima. Izdvojit ću dio izvještaja sa Radija BiH urednice Muzičkog programa Željke Kordić koja je citirala najavu koncerta engleskog reportera: „Sve izgleda tako irealno... devastirano Sarajevo, Katedrala, izvođači u kaputima, solistice u bundama, a dirigent u fraku izgledaju mi kao vanzemaljci...“ Sjećam se kako je teško bilo objasniti stranim novinarima da su među izvođačima pripadnici sve tri konfesije, da je dirigent koji je dirigovao u katoličkoj katedrali Bošnjak, da su solistice jedna Katolkinja, a druga Bošnjakinja i da smo svi spoj različitosti u jedinstvenom duhovnom i umjetničkom izražaju.
Sama spoznaja da je svijet putem Evrovizijskog prijenosa uživo imao priliku vidjeti šta se zapravo dešava u opkoljenom Sarajevu i da je to bio čin agresije i destrukcije, a ne međureligijski ili međunacionalni sukob, nama umjetnicima dalo je dodatnu snagu da istrajemo. Pokazali smo da Evropa i dalje stanuje ovdje! (audio-video snimak ovog koncerta arhiviran je u BHRT a dostupan je na oficijelnom You Tube kanalu www.youtube.com/@resadarnautovic8610 i drugim društvenim platformama profesora emeritusa Rešada Arnautovića)
© FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996. (Željko Puljić) - Koncert održan 1992. godine u okviru Multikonfesionalne molitve za mir u Sarajevskoj katedrali. Dirigent: Rešad Arnautović
Šta je za Vas – tada, ali i gledajući unazad iz današnje perspektive – značio rad sa Akademskim ženskim horom „Gaudeamus“ koji je osnovan 1991. godine, pred početak opsade grada?
Prof. Emeritus Rešad Arnautović: Akademski ženski hor „Gaudeamus“ osnovan je 1991. godine na inicijativu Muzičke omladine Sarajevo i Muzičke produkcije RTSA. Prethodnica ovog hora bio je ženski hor „Miljenko Cvitković“ koji osnovan pri istoimenom kulturno umjetničkom društvu 1986. godine. Hor „Miljenko Cvitković“ je u 6 godina do promjene naziva hora ostvario značajne rezultate na jugoslovenskom i međunarodnom planu. S obzirom na to da je hor dostigao visok umjetnički nivo te da su članice hora bile studentice Muzičke akademije i učenice Srednje muzičke škole Sarajevo, zamisao i želja bila je da hor preraste i bude samostalan ženski radio-hor. Probe su se odvijale u zgradi RTV Doma gdje je uvježban i snimljen značajan repertoar jugoslovenske, evropske i svjetske literature. Nažalost, agresija na RBiH i opsada Sarajeva rezultirala je osipanjem većeg broja članica, ali na moje veliko iznenađenje prijavio se dvostruko veći broj muzički pismenih djevojaka koje su postale nove članice hora. U programskoj shemi načinio sam značajan zaokret tako da su okosnicu repertoara činile horske kompozicije bosanskohercegovačkih kompozitora kao i moje obrade sevdalinki za ženski hor i soliste. Hor je tokom opsade Sarajeva ostvario brojne nastupe i koncerte na manifestacijama kao što su Sarajevska zima, Dani bosanskog otpora i drugo.
Potreba za kulturnim uzdizanjem kao i način duhovnog otpora agresiji bili su glavni razlozi i motivi da hor „Gaudeamus“ održi kontinuitet u svom radu. Visok nivo muziciranja i meni je omogućio da se profesionalno razvijam, a sve to skupa rezultiralo je turnejama kako u inostranstvu tako i gradovima BiH koji su bili pod kontrolom Armije RBiH. Nakon prestanka agresije i rata ovaj hor se ponovo uzdigao na takav umjetnički nivo da se ravnopravno mogao nositi sa evropskim horovima, što je i dokazao na brojnim gostovanjima u inostranstvu i zemljama Evrope, Azije i Afrike. Osim koncertne aktivnosti, Akademski ženski hor „Gaudeamus“ je izdao i nekoliko CD-ova i DVD-jeva sa bogatim i raznovrsnim repertoarom. Tokom agresije i opsade Sarajeva izdao sam četiri zbirke Stiliziranih bosanskih pjesama – Sevdalinke za hor i soliste u kojima se nalaze moje obrade bosanskih pjesama.
Sjećam se da je te noći zgrada RTV Doma bila pod žestokom artiljerijskom paljbom, toliko da se sve okolo treslo, a odjek eksplozija je zabilježen i na tv snimku. Bez obzira na sve, publika i izvođači u studiju „A“ bili su očarani i skoro hipnotisani magičnim vokalom sopranistice Barbare Hendrix.
„To je otprilike kao kad čovjek ide pustinjom jednom, pa ide danima i tako dalje, a neko vam donese čašu vode da se napijete, jednu čašu vode. To je, otprilike, tako bilo. Inače u gradu, onih stanica svih... radio koje su bile, ono što se moglo čuti i tako dalje, relativno malo je bilo te muzike, tog tipa. Ja sam lično ljubitelj veliki te muzike. I za mene je to bio jedan izuzetan događaj. Događaj kojeg ja ne mogu zaboraviti. Dojam, kažem, koji je bio, koji je ostavio taj koncert... nestvaran dojam. Barbara Hendrix, mala rastom žena. Ona je... ja sam stajao metar možda od nje... i, ovaj, malo neugodno gledao. Ja nisam vjerovao da se to sve događa u gradu Sarajevu, u takvoj situaciji, u svemu tome. Mala rastom, a takav glas iz te žene, da je to zadivljujuće.“ - Muhamed Zlatar, Skupština grada
© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'
U našoj arhivi imamo video komentar na Novogodišnji koncert sopranistice Barbare Hendrix iz 1993. godine koji je izveden u studio RTV BiH u Sarajevu, u direktnom Evrovizijskom prijenosu. Muhamed Zlatar, kao neko ko je prisustvovao koncertu, govori u ovom videu kako je koncert mnogo značio za mentalni opstanak građana Sarajeva: „To vam je kao kad čovjek ide pustinjom, pa ide danima, a neko vam donese čašu vode da se napijete, jednu čašu vode“. Vi ste dirigovali tim koncertom. Šta Vam je ostalo u sjećanju?
Prof. Emeritus Rešad Arnautović: Koncert koji je održan 23. 12.1992. godine u Sarajevskoj katedrali, a uživo prenosila Evrovizija, imao je ogroman odjek u svijetu. Nedugo nakon prijenosa ovog koncerta potekla je, od strane dr. Bernarda Kouchnera, ministra u Vladi Republike Francuske za humanitarne aktivnosti, inicijativa da se, u koordinaciji sa Muzičkom produkcijom RTVBiH, 31.12.1993. godine organizuje Novogodišnji koncert pod nazivom „Koncert mira“ na kojem bi nastupila tada najpopularnija svjetska sopranistica Barbara Hendrix. Sličan koncert pod istim nazivom, posredstvom dr. Kouchnera, Barbara Hendrix održala je početkom 1992. godine u Dubrovniku.
Barbara Hendrix, čuvena operna diva, insistirala je da joj se pošalju notni zapisi bosanskohercegovačkih kompozitora na narodne teme i od ponuđenog materijala izabrala je moju obradu sevdalinke „Put putuje Latifaga“ za ženski hor i glas te solo pjesmu M. Prebande „Mila nane“ za koju sam načinio aranžman za orkestar.
Koncert je održan kasno u Novogodišnjoj noći 31.12.1993./1.1.1994. godine u studiju „A“ RTV Doma uz direktan Evrovizijski prijenos u brojne države Evrope. Na ovom historijski značajnom koncertu za RBiH i RTVBiH, pored slavne svjetske sopranistice Barbare Hendrix, nastupili su: Kamerni orkestar RTVBiH, Akademski ženski hor „Gaudeamus“, Dječiji hor „Palčići“ i mlada pijanistica Irena Koblar pod mojom dirigentskom palicom i maestra Michaela Tabachkina.
Sjećam se da je te noći zgrada RTV Doma bila pod žestokom artiljerijskom paljbom, toliko da se sve okolo treslo, a odjek eksplozija je zabilježen i na tv snimku. Bez obzira na sve, publika i izvođači u studiju „A“ bili su očarani i skoro hipnotisani magičnim vokalom sopranistice Barbare Hendrix. Tačno u ponoć došlo je do kraćeg prekida koncerta, te je nakon čestitanja Nove godine, koncert nastavljen. Iz zgrade RTV Doma se uspjelo izaći tek pred zoru sljedećeg dana kada je topovska kanonada utihnula.
Zanimljivo je napomenuti i to da sam u istom danu, 31.12.1993. godine u dvorani Doma armije RBiH u 12.00 sati popodne dirigovao na prvom koncertu obnovljene Sarajevske filharmonije nakon prekida rada u trajanju od dvije godine. Ovaj nastup je označen kao Novogodišnji koncert, a izvedena su djela popularne klasične muzike.
U 12.00 sati začula se poznata muzička špica Evrovizije i koncert je počeo. I sada pamtim snažan osjećaj uzvišenosti. Imao sam dojam da iz moje dirigentske palice izlaze salve nota koje se preko muzičkih instrumenata i ljudskih glasova spajaju u prekrasna sazvučja. Bila je to borba harmonije protiv disharmonije.
Koji muzički događaj iz vremena opsade, na kojem ste radili, biste ovdje posebno istakli?
Prof. Emeritus Rešad Arnautović: Posebno bih i bez dileme izdvojio gostovanje Kamernog simfonijskog orkestra MP RTVBiH na otvaranju II Svjetskog festivala sakralne muzike u Maroku, gradu Fezu, koji se održao 25.5.1996. godine.
Naime, nakon što je evrovizijska slika Novogodišnjeg koncerta sa slavnom sopranisticom Barbarom Hendrix obišla svijet, Muzička produkcija RTVBiH je od umjetničkog direktora Svjetskog festivala sakralne muzike, gospodina Gerarda Kurdjiana, krajem 1995. godine dobila poziv za učestvovanje na otvorenju ovog Festivala koji se održava pod pokroviteljstvom Kralja Maroka Hasana II.
Za tu priliku sastavio sam program u kojem je predstavljena duhovna muzika islamske, katoličke i pravoslavne konfesije. Okupio sam i u Maroko poveo čak 110 učesnika i ekipu od 20 članova (urednici, novinari, producenti i tehnika), a njegovo Visočanstvo Kralj Hasan II ustupio je avion iz vlastite flote za transport učesnika. Bio je to prvi civilni avion koji je nakon četiri godine doletio i poletio sa Sarajevskog aerodroma. Doček na aerodromu u Fezu bio je na najvišem državnom nivou.
Koncert je održan na otvorenoj sceni stare Medine, a pored brojne publike, koncertu je prisustvovao je i prestolonasljednik princ Sidi Mohamed. Koncert su prenosili mediji iz cijelog svijeta, a ekskluzivno pravo imala je Francuska TV kompanija EVA1 koja je snimila dokumentarni film našeg dolaska i boravka u Maroku. TV EVA 1 izdala je i dupli CD s programom Festivala pod nazivom „Bismillah“ koji je distribuiran diljem svijeta.
Na ovom koncertu su, pored Kamernog simfonijskog orkestra RTVBiH, nastupili i Akademski ženski hor „Gaudeamus“, Sarajevski muški hor te solisti: Amila Bakšić, Paša Gackić, Martina Gojčeta (Zagreb), hafiz Aziz Halili (Zagreb), Lejla Jusić i Bećir Drnda.
(Dokumentarni film i snimak koncerta pohranjen je u arhivi RTVBiH i objavljen na oficijelnom You Tube kanalu www.youtube.com/@resadarnautovic8610 i drugim društvenim platformama profesora emeritusa Rešada Arnautovića)