Granatiranje i snajperska paljba su već na početku opsade Sarajeva uspostavili opasne zone u gradu. Ulice, trgovi, pijace, školska dvorišta, stambene zgrade, administrativne i kulturne institucije, sportski objekti, centri gdje su građani dolazili po vodu i hljeb – svi ti lokaliteti bili su izloženi ovom vidu terora. Namjera „nevidljivog neprijatelja“ bila je da građanima Sarajeva onemogući kretanje, te time još više umanji bilo kakvu šansu za preživljavanje. Svakog dana Sarajevo je gađano s oko 4.000 granata. Tokom višegodišnje opsade, na grad je ispaljeno ukupno četiri miliona granata te se nije moglo naći nijedno mjesto u dužini od 50 metara koje nije bilo izloženo snajperskoj paljbi.

Maršalka - smrtonosna točka

„Kroz Maršalku nije mogao svako da prođe. Samo oni koji su imali srca. Tom prilikom opisat ću vam jedan slučaj, na primjer. Golf koji je išao jedno sto na sat, pogodio ga je metak snajperski u gumu i to je bilo strahovito prevrtanje. A ja sam bio možda jedno par metara iza njega. Tuda se prolazilo vrlo teško. Stvarno ko je bio, imao srce i bio kaskader prolazio je tom džadom. Šta ja znam, išao je samo ko je imao srce i da profura što prije da ga ne pogodi šta. 99% da ostane živ, 1% da rikneš i tako.“ - Borislav Kanlić, vozač

Destrukcija

Tokom opsade Sarajeva počinjeno je nekoliko masovnih masakara koji su za sva vremena ostali urezani u memoriju grada. Maskari su se dešavali na mjestima gdje su se građani okupljali, čekali u redu za hljeb ili vodu, na ulicama, na trgovima. Ovdje ih je nabrojeno samo nekoliko: Prvi od dva masakra na pijaci Markale, u centru Sarajeva, dogodio se 5. februara 1994. godine. Granata je pala na prepunu pijacu, ubivši 68 osoba, dok ih je 142 teže i lakše ranjeno. Drugi se dogodio 28. augusta 1995. godine, a ubijene su 43 osobe, dok je ranjeno 84. Na Dobrinji je bilo nekoliko masakara koji su počinjeni nad civilima. Prvi masakr se desio 1993. godine u naselju Dobrinja III, kada je ubijeno 15, a ranjeno 80 civila. Drugi masakr na Dobrinji dogodio se 1993. u ulici Hakije Turajlića 37, kada je od minobacačke granate u redu za vodu stradalo 13 civila, a 15 ranjeno. Masakri su se dogodili i na Alipašinom Polju. Prvi se dogodio 30. augusta 1992. godine na Trgu solidarnosti broj 14 (tržnica) i tu je ubijeno 11 civila. Drugi se dogodio 22. januara 1994. godine. Ubijeno je šestero djece dok su se sankali.

Masakr na Markalama

„Negdje su ekipe otišle da rade i čekali smo tu kameru. I čuli smo u tom trenutku da je granata pala na Katedralu, na pijacu. A pošto moja sva familija, sva rodbina stanuje na Baščaršiji, na Katedrali, sve na onaj dio tamo, ja sam odmah zvao kuću i javila mi se žena. Plače, nije mogla ništa reći. Ja sam samo pitao, koje dijete da mi kaže. Ona kaže: 'Nije dijete', nego kaže: 'Hakija, kamionima voze mrtve, pala je granata na Markale.' Ja sam onda stao, vidim svi stoje i uzeo sam kameru, prva koja je bila ondje, uzeo bateriju, kasetu i sam sam otišao, krenuo sam na snimanje. I pošto je to bilo, meni bar, daleko za hodanje, da neću stići na vrijeme da to uslikam, onda sam počeo zaustavljati auta. Nisu ljudi htjeli da mi stanu, onda sam ja stao na ulicu jednom čovjeku i zaustavio ga. I on me je primio i samo me je smio odvesti do Vječne vatre. Kaže, nemoj molim te da ja idem dalje. Past će druga granata, ja ne smijem. Ja sam tu izašao i od tog momenta sam počeo da snimam. Vidio sam, dosta je auta bilo stranih. Vidio sam da je veliki metež i uključio sam kameru i od tada sam počeo da snimam. Samo sam tog trenutka osjećao potrebu da mi gori crveno. Da mi se ne ugasi kamera, da neku grešku ne napravim. Jer znam, da poslije jedne granate dolazi druga granata. I onda sam odlučio: idem snimati pa šta bude. Samo mi je znači bilo da… da mi gori crveno svjetlo. Onda kad sam ušao u dublje, dublje u pijacu, onda sam vidio strašne stvari. Tog momenta ja nisam bio uopšte svjestan šta snimam. Samo sam gledao da to što je ispred mene, da… da zabilježim. I poznao sam iz ulice moje… poznao sam dva sina od prve komšinice. I kasnije dosta sam komšija prepoznao, sve su to bili ljudi iz Starog grada. Kasnije sam saznao da su primili… porodice su primili cigare. I oni su došli na pijacu tu, da… ovaj… te cigare razmjene za hranu. I došli su… otprilike su dolazili majke i očevi i ranjeni borci su dolazili da zamjene te cigare. I oni su tu ostali. Poginuli su tu.“ - Hakija Topić, snimatelj TVBiH

Mapiranje opsade Sarajeva

Kasarna „Maršal Tito“ - Kasarna JNA nalazi se u centru grada, okružena ulicama koje vode od centra u novi dio grada. Da bi izbjegli snajpere, približna brzina automobila koji su vozili pored kasarne bila je 120 km na sat. Vozači su također, morali izbjeći gvozdene ježeve postavljene na ulici da spriječe izlazak tenkova iz kasarne. Zgrada kasarne je djelimično zapaljena i uništena. Neki dijelovi su korišteni za izgradnju 'Bosanske kuće 1992.' u realnoj veličini (FAMA produkcija, arhitekta Ognjenka Finci), kao dio umjetničkog projekta i načina otpora teroru. Taj projekat je kasnije postao Muzej umjetnosti opstanka, privremeno postavljen ispred Narodnog pozorišta 1994. godine.

Adaptacija

Već tokom 1992. godine građani Sarajeva uviđaju da je cijeli teritorij grada zapravo postao „opasna zona“. Onima koji su se svakodnevno morali kretati ulicama grada bilo je poznato sa kojih pozicija na okolnim brdima „nevidljivi neprijatelj“ gađa grad. Postavljene su oznake „Pazi, snajper“, različite vrste vizuelne i fizičke zaštite. Građani su se skrivali iza UNPROFOR-ovih transportera u pokretu. Sarajlije su tokom opsade konstantno osluškivali oko sebe i pokušavali da prepoznaju matricu granatiranja ili snajperskih hitaca.

Policija upozorava na rizik okupljanja građana

„20. augusta 1992. godine, policija je izdala naredbu o zabrani okupljanja građana, na svim javnim mjestima, prvenstveno iz razloga što smo očekivali da ćemo na taj način onemogućiti, spriječiti da agresor iz svojih artiljerijskih cijevi tuče ljude pred trgovinama, pred izvorištima vode i tako dalje. Bilo je vrlo teško tu naredbu sprovesti, što je i razumljivo. Ljudi su u to vrijeme bili i gladni i žedni i donekle se uspjelo. Međutim, masakri koji su i nakon toga uslijedili, mislim na Markalama, pa Pivara i tako dalje, su pokazali da je takvu jednu naredbu u to vrijeme bilo vrlo teško realizirati.“ - Željko Varunek, član Kolegija MUP-a

Prolazno vrijeme za trku ispod snajpera

„Polazim na posao, radim u Direkciji željeznica Bosne i Hercegovine, i svaki dan, idući na posao i vraćajući se, morala sam preći jednu aveniju. To nije ulica, to je avenija, široka, ne znam koliko ima metara. Tom ulicom je uvijek tukao snajper, ubijao ljude, ranjavao, a ja sam razmišljala kako da prođem to mjesto. Između kuća bih došla i pogledala na sat. Kad prvi metak ispuca, mjerila sam koliko je to sekundi do sljedećeg metka. Otprilike 15 do 20 sekundi. I sad sam bila spremna, kad metak ispuca, ja trčim preko te avenije i to vrijeme od 15 sekundi moram pretrčati. Strah je fantastičan u čovjeku tad. Noge su odsječene, mišići apsolutno ne rade i zraka u plućima nema. I kad dođem do zaklona, onda tu malo stanem, odmorim se, a ljudi koji su tu tako skriveni i gledaju, budu sretni da je eto neko uspio da pređe tu fatalnu ulicu kod Druge gimnazije.“ - Mima Kerken, građanka

Savjeti za opstanak

„A ja na posao, pa koritom Miljacke, a nekad zapucaj, ali šta ću. Morala sam. Imala sam muža ranjenog. I njega je trebalo ishraniti i svekrvu koja je bila na postelji. I mnogo puta kad sam išla iako znam… možda ću doći živa, možda ranjena, a možda neću nikako, morala sam. Imala sam dvije haste u kući. Ne samo ja, svi smo tako živjeli. Ko je imao da nabere žare, negdje ili mu neko donese, pa napravi taj kako mi kažemo uljevak, tako smo ga zvali, to je bila premija. Jedna žena je dobila nekakav paket… ni sama ne znam, pa je donijela glavicu luka i krompir. Napravila sam tada, sjećam se, nešto nalik na hljeb. Zovnula sam komšinicu. Kaže ona da mi to nikad neće zaboravit’. A gdje smo pekli… od šporeta električnog na onoj mreži, neko u šerpi. Naložimo što smo imali, pošto drva nije bilo, ložili smo što smo stizali, cipele, sandale, sve što je moglo gorjeti. Ne znam ni koliko sam knjiga izgorjela da bih napravila djetetu da jede, da ne bi plakalo i molilo, majko, daj mi koru hljeba, i tako. I tako je svako, nisam samo ja jedina. I mnogo puta kad zapuca svi odoše u podrum. Ja kažem, neka jednom i ove muke prestanu. Jednom su svi otišli, ja sam ostala i djetetu nisam dala da ide, velim: “Pa sine, neka te sa mnom.” A mali plače i kaže: “Pa mama, ja ovo više izdržat’ ne mogu. Daj mi stavi nešto na uši!”, jer je to stvarno i dan i noć padala kiša granata… a snajper čini mi se kad prestane onda se čovjek treba najviše bojati. Jednom sam otišla po hljeb. I tako smo čekali, snajper je pucao, odakle, ni sama ne znam. Znam samo da je čovjek poginuo u prolazu. Odakle, ni danas dan mi nije jasno. Pod tim svim mi smo živjeli. Borili se za život, borili se da preživimo. Tako je to bilo na Trgu, a ko nije bio ne može se ni sjećati. To nije toliko stradalo od granata koliko od snajpera. Jer kud god maknemo snajper gađa. Čak i u stanu. Sjećam se jednom, žena je ležala nepokretna i ostala je u stanu, svi su se sklonili. Kako je gađao, uglavnom na krevetu je ostala mrtva. Tako da nigdje nismo mogli maći od snajperskih hitaca. Kao životinje su nas vrebali. Jednom, sjećam se, išla sam s posla i pošla mostom, bilo je dosta svijeta pored trafike. Velim što ne prelazite, kaže ne smijemo. Kažem ja, kao napravim se hrabra: Hajde, smijem ja. Nosim onaj hljeb. Pođem da pretrčim, a on me gađa, a ja bacim hljeb, velim ma kakva hrana, daj živu glavu da izvučem. Vratim se, opet sa svima njima stanem, pa čekaj, čekaj, pa onda opet kad prestanu snajperski hici, potrči. A oni nas dočekaju izvan mosta kod desetke, kod dvice, ma čini mi se nema tog prolaza gdje nije gađano.“ - Zejneba Aganović, građanka

Prilagodljivost je jednostavna tajna preživljavanja.

- Jessica Hagedorn

Reciklaža

Građani Sarajeva uvidjeli su da sami moraju kreirati alternativni način življenja da bi opstali. Jedna od važnih metoda tog novog načina življenja bila je promjena namjene predmetima. Improvizacija, izumi i reciklaža postaju alati za preživljavanje. Kako bi se mogli uopšte kretati opasnim zonama, građani Sarajeva nalaze različita rješenja zaštite od granata i snajperske vatre. Na velikim raskrsnicama, saobraćajnicama, trgovima postavljaju se transportni kontejneri, tramvaji, olupine starih automobila, kamiona, autobusa. Između zgrada se postavljaju velika platna kao zaštita za prolaznike. Ovdje je važno napomenuti da su sva rješenja predstavljala pretežno vizuelnu zaštitu, te nisu garantirale sigurno kretanje ulicama.

Kako montirati zavjesu pod snajperima

„Samo postavljanje nije bilo ni komplikovano. Imali smo malo problema. Prvo smo stavili konopac koji je odmah pukao. Pa smo onda umjesto konopca stavili kabl, četverožilni. Onda je on predstavljao probleme jer je zapinjao za to platno. Jer to u stvari nije platno, to je vuna il’ sintetika, pa se ona uvijala sama oko sebe tako da smo… Najveći nam je problem bio da zategnemo. Nije bilo teško podići, nego zategnut’ na zgradi. Jer se on uvijao. Što se više spuštao, više se uvijao.“ - Dejan Savković, građanin

Nova normalnost

Opsada Sarajeva pokazala je da čovjek može preživjeti katastrofu i ostati ljudsko biće. Građani su se kretali ulicama pod udarima granata i snajpera da bi obavljali svoje dnevne zadatke preživljavanja. Nova normalnost je podrazumijevala kretanje gradom, odlazak po vodu, na posao, u školu, na fakultet, u pravilu pješice, jer nije bilo goriva, ili biciklom. Uz stalni rizik od udara granate ili pogotka snajpera. Odjeća i obuća prilagođavala se novonastaloj situaciju, uzimajući u obzir da je pretrčavanje ulica i avenija bilo jedan od načina da ne budete pogođeni snajperom.

Kako ste se kretali po gradu?

Išla sam pješke na posao pod granatama, od snajperista smo se krili iza kontejnera i iza zgrada. A išli smo i po životne namirnice.

godište: 1954.
zanimanje: Radnica u fabrici
pol: Ženski
kvart: Pofalići

Percepcija

Spontano se pojavila potreba da se uspostavi neka vrsta balansa usred haosa. Da bi sačuvali mentalno zdravlje, građani opkoljenog Sarajeva nastojali su sebe držati u ravnoteži uvodeći svoj stari način života u sada promijenjene uslove.

Nekada...

Ponovo kontejneri za antisnajpersku zaštitu

„17. septembar ’94. godine je. Kontejneri… mi smo skoro svakih 15 dana mijenjali pozicije i stavljali, odnosno prilagođavali smo se snajperistima. Kako su oni pronalazili nove prostore i rupe u dijelovima grada, tako smo mi te kontejnere postavljali. 17. septembra ’94. godine to je bilo kod… inače raskršće Marijin Dvor je najteže raskršće bilo za antisnajpersku zaštitu za izvesti. Zašto? Zato što je Marijin Dvor jako razvučen i trebaju vam stotine i stotine kontejnera pa da nešto uradite. Međutim, žitelji mjesne zajednice Marijin Dvor II, a to vam je Istarska i iza leđa Filozofije, Filozofskog fakulteta, jednostavno nisu… ljudi uopšte nisu mogli da prolaze. Da dođu do osnovnih namirnica. A namirnice smo dijelili u Albanskoj u Mjesnoj zajednici Marijin Dvor I. I sad on iz Istarske mora da prođe taj grozni, široki, veliki Marijin Dvor i da dođe da uzme svoju hranu, da bi preživio. Zato smo se obratili UNPROFOR-u da nam te kontejnere postavi. Na žalost, mislim da je te godine, tog septembra, ubijen francuski pripadnik oružanih snaga. To je onaj mladi momak od 19 godina koji je vozio viljuškar. A ubijen je na taj način… dok je spuštao kontejner, snajperista ga je dočekao, direktno ga je pogodio u glavu. Mislim da je to snimljeno. To je direktno u stvari prenos bio… ubistva, klasičnog jednog ubistva… tu. Pored silnih onih naših ubistava koji su ljudi ginuli, tad smo imali i tog stranca kojeg su ubili.“ - Fuad Babić, komandant Civilne zaštite

Sada...

Ljudi su masovno ginuli

„Protusnajperska zaštita, de facto vizuelna zaštita, je inicirana od strane UNPROFOR-a i od još nekih drugih institucija u gradu Sarajevu. Blago rečeno, mogu da kažem da nam ta vizuelna protusnajperska zaštita nije baš puno pomogla. Ljudi su i dalje ginuli i to masovno su ginuli. Tako da ne mogu sa sigurnošću da kažem, možda je nekoga i spasila. Vjerovatno jeste. Ali ljudi su, ponavljam, i dalje ginuli. Ta vizuelna protusnajperska zaštita se ogledala u postavljanju zavjesa, folija koje su pokrivale raskršća u gradu Sarajevu kuda je narod najviše prolazio, a koja su bila u dometu snajperskog dejstva. Kad govorimo o lokalitetima koji su bili pokriveni snajperskim djelovanjem to je recimo ulica Maksima Gorkog, Marin Dvor, Nedžarići i Dobrinja. De facto kompletan grad je bio pokriven snajperskim djelovanjem i ljudi su masovno ginuli.“ - Fuad Babić, inžinjer građevinarstva i penzionisani stručnjak Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo, ratni komandant Civilne zaštite grada Sarajeva