Opsada Sarajeva trajala je 1.425 dana. “Biti pod opsadom” značilo je prihvatiti činjenicu da je nestao nekadašnji način življenja i da nenormalno postaje normalno. Građani Sarajeva su vremenom otkrili metode preživljavanja kroz inovacije i kreacije, opstajući uprkos permanentnom teroru i destrukciji. Nastaviti normalan život, stvarati i u limitiranim okolnostima, za sve građane Sarajeva pod opsadom bilo je podjednako važno kao voda, hljeb ili lijekovi.

Premijera „Kose“

„Probe su se obavljale sa jednim malim akumulatorom, gdje smo, dakle, priključili kasetofon da bismo mogli skinuti tu muziku, da bismo vježbali uz muziku, da bi se radila koreografija. Ja danas, kad razmišljam, zaista shvatam da je to čudno bilo na koji način smo mi stvarali ‘Kosu'. I onda se konačno u zimu ’92. desila premijera koja je zaista bila, po meni, jedan takav kultni događaj. Koliko god se 'Kosa' održavala. I bio jedan veliki ventil, jedan veliki sedativ, kako ja volim reći, za građane ovog grada. Mi smo znali da su građani dolazili i iz Dobrinje i iz najudaljenijih dijelova grada pod granatama, da gledaju 'Kosu', pa smo zbog toga i obavljali po dvije, po tri predstave dnevno, baš zbog publike koja je dolazila da vidi, a koju nismo mogli vratiti.“ - Amila Glamočak, vokalni solista

Destrukcija

Sarajevo pod opsadom se brani kulturom i tako opstaje. Grupe i pojedinci stvaraju i rade u nemogućim uslovima, bez struje, bez vode, uz ograničeno kretanje. U okolnostima opasnim po život, građani Sarajeva pokazuju želju za kulturnim sadržajem, između ostalog, za muzikom. Uprkos bombardovanju i granatiranju, umjetnici održavaju koncerte, plesne revije, horovi se sastaju na probama. Građani posjećuju kulturne događaje, pod stalnim rizikom od smrti.

Muzikom protiv terorista

„Sjetili smo se da bismo možda muzikom, nečim lijepim, plemenitim, nečim ljudskim, duhovnim mogli poručiti neprijatelju da nas ima i da ćemo ostati živi uprkos tim bjesomučnim bombardovanjima. Tako smo u dogovoru sa Radiom Bosne i Hercegovine, jer je to bila jedina informativna kuća koja je u tom momentu radila, napravili jedan plan da tačno u podne – to malo asocira na Gary Coopera i film 'Tačno u podne'- tačno u podne pozovemo građane Sarajeva da svom snagom, sve svoje raspoložive radio-aparate okrenu prema tom bjesomučnom neprijatelju i njegovom bombardovanju, a Radio će u to vrijeme pustiti neke fine, plemenite pjesme koje bi trebalo da ih upozore na to šta čine. I mi smo to organizirali i to je bilo, mislim da je to mogao biti 6. juni 1992., možda pogriješim taj dan, ali godina i mjesec su tačni. I onda smo to napravili. Pustili smo onda neke pjesme kao 'Ne daj se, Bosno', one koje su se tih dana vrtjele i podizale moral ljudima da izdrže sve to. Jer je, ustvari, sve to bilo upućeno na to da naše ljude ohrabri da to sve izdrže. Jer, to je bilo vrijeme u kojem se lako moglo pasti u očaj, u depresiju, lako moglo predati.“ - Zlatan Hrenovica, načelnik informativne službe Regionalnog štaba TO Prvog korpusa

Mapiranje opsade Sarajeva

Gradska Vijećnica razorena je već u augustu 1992. godine. U razrušenoj Vijećnici je u junu 1994. godine održan koncert Sarajevske filharmonije pod dirigentskom palicom velikog Zubina Mehte. Maestro Mehta dirigovao je Mozartov „Requiem“ pod stalnom prijetnjom granatiranja, uzbuna i snajperske pucnjave. Kao solisti nastupili su Jose Carreras, Ruggero Raimondi, Cecilia Gasdia i Ildiko Komlosi. Tada je iz srca Sarajeva u svijet poslana snažna poruka borbe za mir, dostojanstvo i civilizacijske vrijednosti, a trideset godina kasnije, 13. jula 2024. godine, maestro Mehta ponovo je posjetio Sarajevo i dirigovao u sada izmijenjenim, normalnim uslovima.

Adaptacija

Preživljavanje postaje osnovna potreba svakog pojedinca tokom opsade grada. Građani Sarajeva uče nove vještine, stječu nova znanja - inventivnost i kreativnost postali su zakon opstanka u svakodnevnom životu. Nakon što su građani Sarajeva uvidjeli da će opsada trajati duže neko što je iko mogao zamisliti, javlja se istinska potreba da se grad i građani brane od agresora kulturom. Tako i muzika postaje moćan alat za održavanje mentalnog zdravlja. Izvođači i muzičari prilagođavaju svoj rad novim uslovima. U mraku, pod svijećama i najčešće pod glasnim detonacijama u svim dijeovima grada, umjetnici muzikom pružaju otpor beznađu.

Proizvodnja muzičkih hitova

„Bilo je lakše otići na Televiziju, ostati tamo desetak dana u studiju, nego ići tamo svaki dan. Tako da je dolje otvoren jedan mali kamp. Sva sreća pa studio ima nekih 300, 400, možda 500 kvadrata. A i Televizija je velika i sigurna zgrada tako da dole u jednom momentu... ja se ne mogu sjetiti da je bilo sigurno jedno 50, 60 ljudi muzičara, koje je prije rata bilo vrlo teško skupiti na jednom mjestu. Čak ni u kafani se nisu u tolikom broju mogli u isto vrijeme skupiti. Ranko Rihtman, Fadil Redžić, Davorin Popović, Indexi, Crvena jabuka, Bombaj štampa, Đuro i još puno, puno njih. I svi smo sjedili i praktično radili na način na koji se nikad nije radilo. Odjednom smo postali bliski jedni drugima i počeli da pjevamo jedni drugima svoje pjesme i pitali za mišljenje, što naravno nije nikada bio slučaj.“ - Zlatan Fazlić Fazla, kantautor

Premijera “Bolera”

„I kod mene je bio, recimo, čest slučaj da jednostavno želeći da prisustvujem i tim rijetkim vježbama, dolazim u koliziju sa obavezama prema vojsci, dakle tim zadacima na liniji, te se dešavalo da nekada i bježim, nekada se snalazim ustvari, na bilo kakav način, sa pretpostavljenom komandom, sa ljudima sa kojima sam dijelio te ratne godine. Izuzeo bih situaciju sa premijerom 'Bolera'. To je zapravo jedina baletska premijera, ozbiljna baletska premijera u toku rata. Dakle, vrijeme kada smo morali raditi sa kakvim takvim intenzitetom približno onakvim kakav zahtijeva normalan rad. Trebalo je mjesec dana dolaziti svakodnevno, što je samo po sebi već bilo problem. Znam da sam recimo po nekoliko sati u noćnoj smjeni morao biti budan, dočekivati zoru u šest ili sedam ujutro i već odatle, po nekakvom unaprijed određenom dogovoru sa pretpostavljenim komandantom, komandirom odlaziti u pozorište.“ - Jasenko Matković, plesač

Dajte šansu miru!

„Koncert ‘Dajte šansu miru!' se dogodio 23. marta 1993. godine u Sarajevu, u Kamernom teatru 55. To je bio skup muzičara koji su se u tom trenutku našli u ovome gradu i gotovo da su se svi okupili na tome koncertu. Organizovan je, može se reći, u ilegali. To je bio de facto prvi koncert koji sam organizovao pod tim uslovima, jer jednostavno nismo mogli plakatirati mjesto gdje se koncert događa iz razloga koji su poznati. Jer u to vrijeme su stalno padale granate po gradu i ako bismo najavili mjesto okupljanja i skupljanja, moglo bi se desiti da to mjesto bude pojačano granatirano. Iz tih razloga informacija o tom koncertu 'Dajte šansu miru!' održanog 23. marta ’93. godine je išla od usta do usta. I sala je bila prepuna. Ta sala Kamernog teatra, ona prima negdje oko 300 do 400 ljudi. Sigurno je još toliko ostalo ljudi vani. Mnogi posjetioci sa toga koncerta, dobro se sjećam, čak i neki muzičari, koji su stanovali nešto malo dalje od mjesta događanja, dakle od Kamernog teatra 55, se nisu mogli vratiti kući nego su ostali da spavaju kod prijatelja koji stanuju tu, u užem centru, jer je toliko jako granatiranje bilo.“ - Želimir Altarac Čičak, art menadžer

Poslije tišine, ono što dolazi najbliže izražavanju neizrecivog jest muzika.

- Aldous Huxley

Božić u Katedrali

„Nismo propuštali da proslavimo Božić u Katedrali. Da okitimo jelke, da se svečano obučemo i da hor pjeva božične pjesme. To je mnogo značilo svim građanima Sarajeva, davalo im je snagu jer je grad još živio.“

Vlastiti put ka stvaranju

„Jedan od najvećih projekata u ratu je bio projekat kojeg smo realizovali krajem aprila ’94. godine. To je bio koncert posvećen stvaralaštvu Frederica Chopina. Ogromnim naporom smo to realizovali, gotovo, mogla bih reći, herojskom energijom koju smo iz sebe izvukli, ali u strašno hladnom prostoru. U tom momentu je bilo plus 4 stepena u Kamernom teatru. Učenici su svirali gotovo 180 minuta muzike. Nažalost, zbog jako loših uslova, zbog toga što smo svirali pri svijećama, nije ostalo to zabilježeno u pravom smislu te riječi televizijom. Tokom čitavog života, baveći se muzikom, a naročito spoznavši duhovnost i snagu muzike i koju sam ja spoznala zajedno sa svojim učenicima u ratu, shvatila sam da, baveći se muzikom, čovjek se okreće samom sebi i istovremeno tako spoznaje stvarnost oko sebe.“ - Neda Stanković, profesor na Muzičkoj akademiji

Jeste li pohađali događaje iz kulture u gradu ili ste organizovali događaje u hodnicima vaših zgrada?

Posjećivao sam koncerte lokalnih grupa koji su davali sve od sebe kako bi nas omladinu održali normalnim i sakupili na jednom mjestu.

godište: 1976.
zanimanje: Zlatar
pol: Muški
kvart: Švrakino selo

Obrišite suze, Sarajevo pjeva!

„Toj djeci u čast napravljena je proslava Božića u kojoj su učestvovali jedna dječija baletna, plesna grupa ‘Fanki bit i Vanja', Vlado Podany, Amra Daka i Šeha, Tifa, Pipi duga čarapa, sve je to bila njena priča, djevojčice koja se zvala Dalila i taj program je ostavio jedan lijep utisak i na tu djecu koja su tome prisustvovala. Osim darova koje su dobili, dobili su na dar i taj program. A nama je dio Francuskog bataljona uzvratio izuzetno pripremljenom, izuzetno organiziranim horom koji je otpjevao nama na našem jeziku pjesmu ‘Sarajevo, volimo te'. Tako da poslije toga, naravno, nastupio je jedan hepening, svi su plesali, svi su pjevali i bilo je vrlo ugodno. Taj koncert tako pamtim. Pamtim da su mirovnjaci to primili otvorena srca i vidjeli da zaista nema razloga da nam puštaju lažne suze dok mi zagovaramo mir i mi bismo da pjevamo. To je bila naša poruka.“ - Gordana Magaš, koreografkinja

Reciklaža

Građani Sarajeva uvidjeli su da sami moraju kreirati alternativni način življenja da bi opstali. Jedna od važnih metoda tog novog načina življenja bila je promjena namjene predmetima kako bi nadomjestili sve ono čega tokom opsade nije bilo. Izumi i reciklaža postaju alat za preživljavanje. Tokom opsade se izvode koncerti, snima se muzika. Muzičari smišljaju načine da snime svoje materijale u periodima kada ima struje. Improvizacija postaje neizostavan element stvaranja muzičkih hitova.

Proizvodnja muzičkih hitova

„Muziku je bilo jako teško snimati u to vrijeme. Nestajalo je struje jako često. Moglo vam se desiti poslije pet, šest sati rada da jednostavno nestane struje, kompjuter prestane da radi i sve se izbrisalo, ide se ponovo. Jako puno se polagalo na improvizaciju i to je jedna po meni užasno dobra stvar, na koju se, na, žalost sad puno ne polaže. Sjećam se recimo primjera, grupa Grin horn. Ljudi su posudili studio, iznajmili studio od Marina Meštrovića, nosili ga kući, prevlačili ga na leđima, na mjesto na kojem ima struje, samo da bi napravili pjesme i nije bila ideja da se te pjesme prodaju, da se vrte na radiju. Jednostavno je bilo važno snimiti pjesmu.“ - Igor Čamo, muzičar

Nova normalnost

Opsada Sarajeva pokazala je da čovjek može preživjeti katastrofu i ostati ljudsko biće. Sarajevo je usvojilo kulturu u svakom segmentu življenja kao svoje oružje odbrane protiv terora. Građani su hodali ulicama pod udarima granata i snajpera da bi išli u ratno kino i obavljali svoje dnevne zadatke preživljavanja, odlazili na koncerte, teatarske predstave i izložbe kao način ličnog otpora i odbrane ljudske civilizacije. Nastupila je nova normalnost. Jedna civilizacija je nestala, a na njenim tragovima se istovremeno uspostavila neka potpuno nova.

Bubnjar

„Udarao sam bubnjeve, stvarao buku jaču od buke koja je napolju razvaljivala grad. Niko se nije bunio.“

Kad i gdje ste bili najsretniji?

Kad sam prepoznao čovjeka u ratu.

Opišite svoj dan i posao.

Ustajanje u 6.00, spremanje za posao. Proba od 9.00-13.00. Kuća, ručak. Vježba do 19.00. Večera. Čitanje i vježba do 23.00.

Sarajevo?

Moja sreća, moja sudbina.

Kako ste preživjeli?

Misleći i slušajući Mozartovu “Malu noćnu muziku”.

Kako želite da umrete?

Svirajući.

In Memoriam (21.4.1945.-10.5.2024.)

- Dževad Šabanagić, violinista

Percepcija

Spontano se pojavila potreba da se uspostavi neka vrsta balansa usred haosa. Da bi održao mentalno zdravlje, svaki građanin opkoljenog Sarajeva nastojao je sebe držati u ravnoteži uvodeći svoj stari način života u sada promijenjene uslove.

Nekada...

"Kosa"

Fotografija Srđana Jevđevića i Amile Glamočak iz 1992. za vrijeme performansa mjuzikla "Kosa" u opkoljenom Sarajevu.

Sada...

U pećini je spas...

"Čovjek je u pećini prvo slikao. Pa mu je onda palo na pamet da izađe van.
Kada je čovjek prvi put izašao iz pećine i vidio svog komšiju u onoj drugoj pećini kako ima veću pećinu, kako ima mlađu ženu, kako mu malo bolje ide, udario ga je toljagom po glavi i uzeo mu pećinu i sve ono što ima. Tada je nastala civilizacija. Onda je civilizacija tako išla svojim redoslijedima robovlasništva, feudalizma, kapitalizma, socijalizma, kapitalizma ponovo, socijalizma, kapitalizma ponovo, pa opet robovlasništva, pa kapitalizma i tako dalje. Mi smo u tom ratu bili svjedoci nestanka te civilizacije. Nestanka civilizacije kao takve. I bilo je vrlo logično zaključiti da kada civilizacija bude nestajala, nestajat će obrnuto proporcionalnim redom, zbog toga što je to logično i normalno. Mi smo bili svjedoci toga u Sarajevu za vrijeme rata kada su sve stvari koje su potrošne bile apsolutno deficitarne, a stvari koje su tzv. nadgradnja su bile dostupne. Ne samo dostupne, nego poželjne. Ljudi su to htjeli, voljeli. Prije rata nisi puškom ljude mogao natjerati u pozorište. A za vrijeme rata nisi ih mogao natjerati iz pozorišta. Ljudi su definitivno rizikovali svoje živote, da bi išli u pozorište, da bi išli na koncerte, da bi participirali u ne samo javnom, nego art životu.
Sada toga više nema. Sada smo dio svijeta. U najgorem mogućem smislu. Konkurencija. Ko ima veći? Koliko sam ja bolji od tebe? Vidi mene kakav sam, vidi tebe kolišni si! To sve skupa, u mojim očima, je jako neprirodan način razmišljanja i neprirodno stanje. Kad stvari dovedeš u neprirodno stanje, one moraju da se završe. Možda ne danas, možda ne sutra, ali ovo sve skupa mora pojesti samo sebe. Ja sam još uvijek optimista i mislim da ćemo se vratiti u pećinu. I da ćemo slikati u toj pećini onako kako smo slikali prije nego što smo izašli i udarili komšiju po glavi toljagom. Jer u pećini je spas. U slikanju je spas. U umjetnosti je spas. Jah, jah, dobro, dobro, jeste utopija, ali meni lijepo. Šta ću da vam kažem." - Srđan Jevđević, muzičar (juli 2024.)