Opsada Sarajeva trajala je 1.425 dana. “Biti pod opsadom” značilo je prihvatiti činjenicu da je nestao nekadašnji način življenja i da nenormalno postaje normalno. Građani Sarajeva su vremenom otkrili metode preživljavanja kroz inovacije i kreacije, mijenjajući namjenu predmetima koji su im bili dostupni, opstajući uprkos permanentnom teroru i destrukciji.

Ja volim Sarajevo

„Dječiji hor ‘Palčići' u ratu su redovno održavali probe i koncerte. Po kiši granata jurili smo na probe raznim prevozom, autostopom, biciklom, pošto je dolazilo djece iz raznih dijelova grada. Granate nam nisu smetale da se družimo, da pjevamo i plešemo. Pjesmom i plesom pobjeđivali smo granate i rat. Družili smo se sa svim ljudima koji su bili ovdje u Sarajevu i oni su nam pomagali na sav mogući način. Tako je i nastala pjesma 'Ja volim Sarajevo'.“ - Anela Hardaga, Dječiji hor “Palčići”

Destrukcija

Djetinjstvo u opsadi učinilo je da su djeca vrlo rano shvatila šta znači odrastati i preživljavati bez hrane, vode, struje - bez svega o čemu njihovi vršnjaci u drugim krajevima svijeta nisu morali brinuti. Djeca nigdje u gradu nisu bila sigurna i bila su žrtve granatiranja i snajpera za vrijeme igre na ulici, u svojim kućama, na putu do škole, na sankanju. Ni tek rođene Sarajlije nisu bili pošteđene. Naime, ubrzo nakon početka razaranja grada, 26. maja 1992. godine, granatirano je porodilište na Jezeru. U trenutku napada, u bolnici se nalazilo 130 žena i 70 novorođenčadi. Ukupno pet beba je preminulo.

Napad na porodilište

„Vidim sve su te eksplozije granata bliže i bliže Rodilištu, tako da sam u jednom momentu prosto instinktivno uzeo slušalicu, nazvao sve sestre i rekao: Svi u podrume. Pa onda opet poslije mislim, još se nije počelo granatirati. Vi znate šta znači sto beba preseliti u podrum, majki, porodilja, novorođenčadi, trudnica. To je jedan ogromni pogon koji sam ja već prije toga pripremio. Pa mislim, ništa ako ne bude granatiranje, reći ćemo da je bila neka generalna proba i tako dalje. Međutim, nije bila proba. Prvo su počele minobacačke granate. Već smo svi bili u podrumu, imali smo samo baterijske lampe. Nemam riječi da opišem tu strahotu, jer se poslije toga počelo granatirati Rodilište. Sa topničkim granatama. Nisu to više bile minobacačke granate. To je velika armirano-betonska zgrada na devet spratova. Strašno se tresla. Svi smo bili u podrumu. Opći muk. Svako se na neki način moli svom Bogu, svojim načinom molitve. Niko ništa ne govori. Čuje se plač novorođenčadi. Situacija strašna, dugo traje. Jedino ja, koliko toliko, obilazim taj sav svijet koji je zatvoren u tih nekoliko podrumskih prostorija. Tako da mislim da nas je bilo oko 300. Užas, djeca plaču, žene plaču, bolesnice plaču. Jedino me uvijek pitaju, tako kroz plač, hoćemo li živi izaći, hoćemo li biti zatrpani tu. I sad se sjećam dobro, da sam im u tih nekoliko rečenica uvijek isto odgovarao: Znate šta je, ovo oružje koje oni imaju ne mogu srušiti ovu veliku armirano-betonsku zgradu, drugo bi bilo da imaju atomsku bombu, a to nemaju. Pa nešto mislim... tješim sebe, tješim i te žene.“ - Srećko Šimić, Ginekološko-akušerska klinika

Mapiranje opsade Sarajeva

Porodilište - Sarajevsko Porodilište smješteno je na Koševskom brdu i gleda na groblje na Barama. Bilo je na prvoj liniji fronta, neprestano granatirano, tako da su tek rođene bebe bile najmlađe žrtve agresije. Nakon jednog takvog masakra 1992. godine, Porodilište je premješteno na kliniku Koševo, ali bebe su i dalje bile žrtve granatiranja. Uprkos tome, lokalne radio-stanice su svako jutro obavještavale slušaoce o tome koliko je rođeno dječaka, a koliko djevojčica.

Adaptacija

Preživljavanje postaje osnovna potreba svakog pojedinca tokom opsade grada. Građani Sarajeva uče nove vještine, stječu nova znanja - inventivnost i kreativnost postali su zakon opstanka u svakodnevnom životu. Odrasli pokušavaju organizovati djeci život na način da barem djelimično podsjeća na normalnu svakodnevnicu. Organizuje se nastava u učionicama, podrumima, stanovima. Priređuju se dječiji koncerti, pozorišne predstave za djecu, maskenbali.

Škole u stanovima, poslovnim prostorima i mjesnim zajednicama

„Ja, prije svega, moram napomenuti da je prostorija u kojoj se odvijala nastava bila jedna soba, devastiran poslovni prostor, bez prozora, naravno, s nekim folijama. Zimi temperatura minus 15 stepeni, ljeti do 18 maksimalna. Zatim, nastava je trajala, išli smo redovno u školu, svaki dan smo išli u školu. Naravno, kad je bilo žestoko granatiranje nismo, ali smo to redovno nadoknadili. Nastava je trajala u prosjeku nekih 30-ak minuta, jedan sat, mislim jedan školski čas, 30 minuta. Al’ to je bilo sasvim dovoljno da steknemo znanje koje danas možemo... mislim možemo se pohvaliti da je jako dobro, kvalitetno. U toku jednog školskog sata čini mi se da smo imali bosanski jezik. Sjedili smo i slušali smo predavanje profesorice koje je bilo jako interesantno i zanimljivo. Međutim, odjednom se desio prasak. Mi smo pali na pod i čekali šta sad, šta dalje. Profesorica je vrlo staloženo i mirno, isto kao da se ništa nije desilo, rekla: 'Djeco, ostanite gdje ste. Pričekajte još neke dvije minute, jer vjerovatno će pasti druga granata'.” - Selma Hodžić, učenica

Maskenbal donosi zaborav

"Na mene najveći dojam ostavio je jedan maskenbal, gdje smo donijeli odluku da se djeca presvuku u likove životinja ili ne znam ni ja šta njih najviše oduševljava i zanima. I vjerujte, to njihovo presvlačenje, toliko je bilo vjerodostojno da ni sami roditelji ni stanari tih susjednih zgrada njih nisu mogli prepoznati. Oni su se presvukli u kraljeve, u prinčeve, u leptirove. Ali, uglavnom uvijek su to bili oni likovi koji su donosili slobodu. I donosili su nešto što oni žele u svojim srcima da se puno bolje i veselije osjećaju. I da na trenutak, glumeći tu osobu, zaborave šta se vani dešava, kakav se užas vani od tih granata i svih ostalih što smo već doživljavali i preživljavali... dešavalo. Likovi za koje su djeca mislila da im predstavljaju slobodu i u koje su se oni presvlačili, bili su leptirovi, lavovi, kraljevi i prinčevi. Jer za njih je lav snaga, pa su mislili sa tom maskom lava da će pojesti one vani, koji im tamo ne daju da izađu, koji plaše njihove roditelje, ubijaju ih. Onda, ovi što su se presvlačili u kralja, sa onim žezlom, koje su u ruci nosili, mahali su tako snažno, vjerovatno isto da prebrišu ovo sve što se dešava vani i da riješe to tim jednim potezom, da tu situaciju riješe i da dovedu u onako stanje kako je bilo prije nego je ovaj užas počeo." - Faiza Kapetanović, učiteljica

Jedna od zamki djetinjstva jest to što ne moraš nešto shvatiti da bi osjetio. Kad razum napokon postane sposoban shvatiti što se dogodilo, rane u srcu već su preduboke.

- Carlos Ruiz Zafón

Stigao Djed Mraz

„U Sarajevu nije bila moja kćer koja je imala dijabetes, zbog toga sam je i poslao iz Sarajeva. I dva sestrića su također izašla sa svojim roditeljima. Ostalo je nešto igračaka koje su im bile drage uspomene. E, ja sam odlučio da napravim jednu vrstu zločina prema uspomenama moje familije. Pokupio sam te igračke i obukao kostim. Svoj kostim Djeda Mraza. I otišao sam u bolnicu na dječije odjeljenje u dogovoru sa sestrom Fatimom, koja je jedna prekrasna osoba. Žena koja je ne samo medicinska sestra već je glavna na toj klinici sestra. Nego je maltene kao majka, to je djeci bila. Dobio sam još nešto slatkiša od nekih prijatelja koji su prije rata imali radnje. I to sam sve potrpao u dvije velike najlon vreće za smeće. I otišao sam u bolnicu i napravio sam neku vrstu priredbe novogodišnje.“ - Mladen Jeličić Troka, glumac

Kako ste zabavljali svoju djecu?

U skloništu je bila škola, a djecu sam zabavljala tako što sam ja bila učiteljica, a oni učenici.

godište: 1952.
zanimanje: Penzioner
pol: Ženski
kvart: Breka

Reciklaža

Građani Sarajeva uvidjeli su da sami moraju kreirati alternativni način življenja da bi opstali. Jedna od važnih metoda tog novog načina življenja bila je promjena namjene predmetima kako bi nadomjestili sve ono čega tokom opsade nije bilo. Izumi i reciklaža postaju alat za preživljavanje. Odrasli i djeca nalaze kreativna rješenja kako da provode vrijeme kojeg je odjednom bilo napretek, a nije bilo moguće kretati se slobodno. Smišljaju se nove igre, kreiraju nove igračke od onoga što je bilo nadohvat ruke.

Devet elemenata za igru „Kvazimodo“

„Moja žena je imala neke knjige origamija. To je ona japanska igra od papira i tako, praveći i učeći djecu, ustvari da i oni nešto rade, jednostavno da nekako organizujemo to svoje vrijeme, ja sam shvatio da taj kvadratni papir uvijek nekim geometrijskim savijanjem dolazi do ždralova, kockica, ptica, maca i tako dalje. I onda sam ja počeo da izrezujem geometrijski pravilno, odnosno u nekim geometrijskim oblicima taj papir koji se geometrijski presavija i onda sam došao do 15, 14 i na kraju došao do 9 elemenata. Jer, pojednostavio sam tu igru i vidio da sam sa tih 9 elemenata napravio igru koju sam nazvao ‘Kvazimodo', tako zbog ne baš lijepog izgleda, ali ustvari zbog običnog izgleda, ali zbog jake sile koju ta igra iznutra može da pruži. Jednostavno, vidio sam da se u tih devet elemenata kada se slažu na različite načine... mogu se dobiti sva slova, svi brojevi, cuke, mace, neke kućice, neki treći geometrijski oblici itd...“ - Nedžad Begović, reditelj

Nova normalnost

Opsada Sarajeva pokazala je da čovjek može preživjeti katastrofu i ostati ljudsko biće. Sarajevo je usvojilo kulturu u svakom segmentu življenja kao svoje oružje odbrane protiv terora. Građani su hodali ulicama pod udarima granata i snajpera da bi išli u ratno kino i obavljali svoje dnevne zadatke preživljavanja, odlazili na teatarske predstave i izložbe kao način ličnog otpora i odbrane ljudske civilizacije. Nastupila je nova normalnost. Jedna civilizacija je nestala, a na njenim tragovima se istovremeno uspostavila neka potpuno nova.

Kućna zabava

„Djecu je trebalo umiriti, zabaviti ih nečim, nikada ih ne pustiti da sjede sami i ništa ne rade. Uvijek ste morali biti s njima, nešto im pričati, učiti ih da slikaju, igrati se s njima, pjevati im.“

Koje su vaše izgubljene iluzije?

Mislio sam da ću zauvijek živjeti u miru.

Opišite svoj dan i posao.

Crtanje, čitanje, sviranje klavira.

Koje riječi više ne koristite?

Izlet, vikend, raspust.

Čega se plašite?

Granatiranja.

Volite li život i šta je život uopšte?

Volim, iznad svega.

- Dado Dragulj, dječak rođen 1984.

Percepcija

Spontano se pojavila potreba da se uspostavi neka vrsta balansa usred haosa. Da bi održao mentalno zdravlje, svaki građanin opkoljenog Sarajeva nastojao je sebe držati u ravnoteži uvodeći svoj stari način života u sada promijenjene uslove.

Nekada...

Devet elemenata za igru „Kvazimodo“

“Moj tata je napravio karte za brže učenje slova i brojeva. To se igra... igra se više djece. Podjele se po neko...po pet karti i onda svi bacaju. I slovo A na primjer i ako je auto, to se kupi. I tako smo lakše učili slova. A za brojeve je bilo, ako je broj 1, jedna kuglica, onda se to kupi i tako smo učili brojeve. To mi je pomoglo da brže u školi učim brojeve i slova. Tako smo se igrali, dolazili su moji neki rođaci i rodice. Igrala sam se sa drugovima i drugaricama, igrali smo se sa tim kartama, zabavljali smo se tako i provodili vrijeme, kada nam je bilo dosadno, s tim kartama... tako. I kad sam krenula u školu puno lakše je bilo da učim.” - Sabrina Begović, Učenica

Sada...

„Trideset godina kasnije i sama sam majka. Imam troje djece za čije igračke zapinjemo po kući. Igračaka imaju u izobilju. Tek kada sam postala roditelj, shvatila sam šta je za moje roditelje moralo značiti podizati djecu u ratu. Ne samo sačuvati naše živote, već sačuvati i privid normalnosti, sačuvati dječiju razigranost, veselost, maštu. Upravo su to bile igračke koje je tata pravio. Ne samo da ispunimo vrijeme, nego da rastemo s tim, da učimo i da usmjerimo pogled u neke ljepše stvari. Te igračke su bile više od igračaka. Te igre su bile više od igre. Značile su sačuvati razum. Sačuvati razum i naći neki prolaz između strahova i ipak imati djetinjstvo.“ - Sabrina Begović-Ćorić, rediteljica i producentica