Opsada Sarajeva trajala je 1.425 dana. “Biti pod opsadom” značilo je prihvatiti činjenicu da je nestao nekadašnji način življenja i da nenormalno postaje normalno. Građani Sarajeva su vremenom otkrili metode preživljavanja kroz inovacije i kreacije, mijenjajući namjenu predmetima koji su im bili dostupni, opstajući uprkos permanentnom teroru i destrukciji.

"Mi smo insistirali da se svaki pedalj zemlje posije. Međutim, već u ’93. godini imamo problem: nema đubriva, nema pesticida. Onda smo Sarajlijama ponudili golubije đubrivo, tako da su svi tavani sarajevski očišćeni, a pošto nije bilo pesticida, onda smo se vratili na ono što su nekad radili naše nane i dede, na stari recept. To je lug od onoga iz peći što se ložilo i sađenje određenih biljaka koje su te korove uništavale. Naravno da smo odmah davali savjete, kako to sačuvati, osušiti, konzervirati i tako dalje, za neki duži period, posebno za zimu. I usput da kažem, dvije brigade koje su branile Sarajevo su napravile dvije farme uzgoja gljive bukovače. Pošto ljudski organizam ne može bez proteina, mi smo se pobrinuli da Sarajlijama ponudimo proizvodnju mesa. Prvo što smo uradili, to je da se koriste puževi. I moram vam reći da je vrlo brzo u gradu nestalo puževa. Ja lično sam prisustvovao na desetak ručaka ili večera pod našim motom Uberi ručak, ulovi večeru." - Besim Avdagić, novinar lista ‘Zadrugar’

Destrukcija

Zalihe hrane su već na početku opsade bile potrošene. Da bi bila dostavljena humanitarna pomoć u opkoljeni grad uspostavljen je ‘zračni most’ 3. jula 1992. godine. Bio je to najduži zračni most u historiji avijacije i u historiji modernog ratovanja: 467 dana duži od berlinskog. Svaki avion UNHCR-a i UNPROFOR-a donosio je u Sarajevo 30 tona hrane i materijala za prvu pomoć. Svaki građanin je imao pravo na 1.250 grama graha, 300 grama šećera, 300 grama ulja i 1 kg brašna prilikom raspodjele humanitarne pomoći.

Koliko hrane ima u gradu

"Mi smo negdje 9. aprila napravili generalnu evidenciju prehrambenih namirnica s kojim raspolažemo u gradu. I od tada smo pažljivo pratili. Negdje već koncem aprila, tačnije 29. aprila, te rezerve su bile svedene na minimum, pogotovo što nikako nismo mogli da iščupamo hranu koja je bila smještena u onim ogromnim magazinima UPI-ja na području Rajlovca." - Muhamed Kreševljaković, gradonačelnik Sarajeva

Mapiranje opsade Sarajeva

Gradska pekara, koja je bila jedino mjesto za proizvodnju hljeba, neprestano je granatirana a dio opreme je uništen. Pored granatiranja, nedostajali su struja i plin, a često i brašno, kvasac i voda. Raznošenje hljeba je također bilo otežano granatiranjem i nedostatkom goriva za kamione. Uprkos teškoćama, 27. decembar 1995. poznat je kao dan kada je “Velepekara” proizvela milioniti hljeb za građane Sarajeva.

Adaptacija

Preživljavanje postaje osnovna potreba svakog pojedinca tokom opsade grada. Građani Sarajeva uče nove vještine, stječu nova znanja - inventivnost i kreativnost postali su zakon opstanka u svakodnevnom životu. Glad je zavladala gradom i građani su krenuli posvuda u potragu za biljkama. Kopriva i maslačak su se našli na pijačnim stolovima, po visokim cijenama. Sve zelene površine, parkovi, prostori oko zgrada, žardinjere na balkonima pretvoreni su u bašte. Građani Sarajeva smišljaju nove recepte za jela sa minimalnim brojem sastojaka.

Priprema jela

"Pripremali smo ta jela, naročito mislim.... te neke čorbe guste sa blitvicom, malo peršuna, malo... Krompirić je bio zaista onako delikatesa, jedan krompir da doda, da poboljša aromu i ukus. Uglavnom, svi smo bili smršali jako mnogo. Po deset-petnaest kilograma i zadovoljavalo se samo elementarna potreba za preživljavanjem, a vitamina zaista nismo imali. To je malo, eto, nedostajalo, ali uglavnom svo to povrće, o voću već nije moglo da se misli ni da se sanja, svo to povrće pripremalo se sa minimumom energije. Recimo sa petnaest listova nekog žurnala. Recimo, konkretno, kod mene slučaj je bio “Burde”. Vi ste mogli skuhati jednu supicu... koja je bila što bi moj muž rekao prava splačina, ali za nas je to bilo nešto ipak što nas je održavalo u životu." - Gordana Šerić, domaćica

Ponuda na gradskim pijacama

"Voća ko je imao u bašti, da je neko smio ubrati pa donijeti na pijacu i to se moglo kupiti, ali jako je skupo bilo. Ja vam ne bih znala cijene reći, radi toga što ja to nisam kupila. Ja nisam bila u mogućnosti da kupim. Moglo se kupiti lišća od kupusa, što se moglo sa rižom da se napravi. E, to nam je bila poslastica. Zelen, ko je imao, mrkve da iznese iz bašte ko je mogao donijeti, bilo je 5 maraka, 7 maraka, 6 maraka i to mala sveza zeleni, kako se moglo, ko je mogao kupiti. Ja nisam mogla. Luk je strašno skup bio, 30-40 maraka kila. Za bijeli nisam smjela pitati, jer je isto to jako skupo bilo. Za Vegetu, Vegeta je strašno skupa bila... ja nisam Vegetu, samo sam je mogla gledati, nisam mogla je kupitI. Ono jest da smo je dobivali u toj humanitarnoj, ali je bilo strašno skupo. Bilo je podvale, nisam smjela ni kupiti brašno. Bilo je podvale. Gips su stavljali." - Arifa Ćosić, domaćica

Čovjek ne može razmišljati dobro, voljeti dobro i spavati dobro, ako nije jeo dobro.

- Virginia Woolf

Bašte jedini izvor hrane

"Jednog dana pojavi se jedna lijepa gospođa Šemsa i ponudi mi dio bašte. To je jedno 30, 40 kvadrata. Ja sam to sa oduševljenjem prihvatio. Jest da je daleko od Marijin Dvora do Babića Bašte, to je značilo i svaki čas poginuti, ali za ljubav bašte i potrebe da preživimo ja sam to prihvatio. U toj baštici ja sam svega zasadio. Kupusa, mrkve, sve ono što je značilo život. I to nas je spasilo. Riža i makaroni bili su nam već dosadili. Ali kad smo došli do te zeleni, to je bilo za nas jedno veliko veselje, na našoj trpezariji kad se našao list kupusa. U toj baštici ja sam posadio i buranije, ali u Sarajevu nigdje nije bilo jedne pritke da se može ta buranija uzgojiti. U bašti je bila jedna antena koja nije imala svoju funkciju, jer je bio rat, nije bilo svjetla. Ja sam uzeo kanap pa zavezao za tu antenu." - Sulejman Begović, penzioner

Humanitarna pomoć

"Mi smo u prosjeku, već koncem ’93. godine, bili izgubili na težini od 15 do 30 pa i 35 kilograma zbog gladovanja. Jer, ono što smo dobivali putem humanitarne pomoći, to je iznosilo nešto preko 190 ili 150 grama, a to je ispod minimuma i po količini, a i po kvalitetu. Jer, tu nije bilo ni mlijeka ni jaja u prahu, ni sokova, ni vitamina." - Mustafa Kadrić, Savez penzionera

Reciklaža

Građani Sarajeva uvidjeli su da sami moraju kreirati alternativni način življenja da bi opstali. Jedna od važnih metoda tog novog načina življenja bila je promjena namjene predmetima kako bi nadomjestili sve ono čega tokom opsade nije bilo. Izumi i reciklaža postaju alat za preživljavanje.

Zmijske cipele

Jedna cipela od zmijske kože bila je dovoljna da se skuha grah: promijenio se sistem vrijednosti i namjena predmeta, ali to je prije svega zahtijevalo novi način mišljenja. Zmijske cipele su u bivšem vremenu pripadale društvenom prestižu, ali pod snajperima su bile neudobne za trčanje – te su ispunile svoju korisnu svrhu: ručak za porodicu u gradu bez ogrijeva.

Nova normalnost

Opsada Sarajeva pokazala je da čovjek može preživjeti katastrofu i ostati ljudsko biće. Sarajevo je usvojilo kulturu u svakom segmentu življenja kao svoje oružje odbrane protiv terora. Građani su hodali ulicama pod udarima granata i snajpera da bi išli u ratno kino i obavljali svoje dnevne zadatke preživljavanja, odlazili na teatarske predstave i izložbe kao način ličnog otpora i odbrane ljudske civilizacije. Nastupila je nova normalnost. Jedna civilizacija je nestala, a na njenim tragovima se istovremeno uspostavila neka potpuno nova.

‘Sire, glumci umiru!’

"Pa, tužno je vjerovatno kada se predstava, odnosno najdraža uloga koju sam napravio do sada pamti po kiflama koje je rediteljka predstave krala iz hotela Holiday Inn i servirala nam prije početka probe, da bismo uopšte mogli provesti deset sati tu na predstavi. To je vjerovatno bio najslađi i najveći honorar koji neki glumac može dobiti." - Admir Glamočak, glumac

Možete li opisati “porodični ekonomski lanac”?

Muž je dobivao cigare u vojsci, ja sam radila bez ikakvih primanja (iz ljubavi), dobivali smo humanitarnu pomoć, a od svekrve i majke povrće iz bašte.

godište: 1964.
zanimanje: novinar
pol: ženski
kvart: Bistrik

Koje riječi više ne koristite?

"Meso" - Zlatan Fazlić - Fazla, pjevač

Percepcija

Spontano se pojavila potreba da se uspostavi neka vrsta balansa usred haosa. Da bi održao mentalno zdravlje, svaki građanin opkoljenog Sarajeva nastojao je sebe držati u ravnoteži uvodeći svoj stari način života u sada promijenjene uslove.

Nekada...

Proslava Nove godine

"U našu kuću je došao paket od ZDF-a koji su poslali radnicima Televizije Bosne i Hercegovine, poklon pakete, u kojima smo našli sve potrebne namirnice za picu i to je bila ovako jedna beketovska situacija. U situaciji da nemate gdje ispržiti tu picu ste prinuđeni ložiti vatru i grijati šporet i kuhinju i same sebe. Imali smo i žutog sira i kečapa i origana i suhog mesa i svih onih stvari koje su potrebne za jedan takav proizvod. Bilo je tu još nekih pića i to je bilo zaista nešto, nešto što je ponovo okupilo cijelu porodicu sa jednim novim osjećajem i što je nama tad ipak ulilo nadu da nije sve crno tako kao što izgleda. Televiziju nismo gledali. Muziku smo slušali na auto-kasetofone koji su bili priključeni na akumulatore. To su bili oni sretni koji su imali akumulatore. Pa ja sam tako jedna od njih." - Una Bejtović, učenica Srednje muzičke škole (decembar 1992.)

Sada...

"I 30 godina poslije, nove godine donose neku novu nadu da će sljedeća biti još bolja, još kvalitetnija, još radosnija, još zdravija. Hvala Bogu, jedni drugima više ne želimo da se sljedeća ne ponovi u ratu. Međutim, ono što je možda u mom životu ostalo kao konstanta je uvijek želja da za novogodišnju noć imam neki super meni i idem u prednovogodišnju nabavku hrane. Možda i iz tog vremena, kada nismo imali baš puno toga, i dan danas zaista cijenim svaki komad hrane na stolu i uživam u onome što danas imamo, a tada nismo imali." - Una Bejtović, PR ekspertica (mart 2024.)