Opsada Sarajeva trajala je 1.425 dana. “Biti pod opsadom” značilo je prihvatiti činjenicu da je nestao nekadašnji način življenja i da nenormalno postaje normalno. Građani Sarajeva su vremenom otkrili metode preživljavanja kroz inovacije i kreacije, mijenjajući namjenu predmetima koji su im bili dostupni, opstajući uprkos permanentnom teroru i destrukciji.

"Imala sam jako puno cvijeća prije rata, ali za vrijeme rata smo se snalazili kako smo znali, tako da sam pola balkona, koji je jako mali, ostavila za moje cvijeće koje jako volim, a na pola sam sadila paradajz i paprike. To mi je tako divno uspijevalo, sve skupa, da su se komšinice preko puta divile i cvijeću i povrću. Jako je bilo teško vodu, eto znate i sami, donositi. Ja sam vodu dijelila sa mojim povrćem i ružama. Tako, pola vode cvijeću, a pola vode meni." - Rasema Olovčić, domaćica

Destrukcija

Na početku opsade prekinuta je opskrba Sarajeva vodom. Sva izvorišta vode našla su se u posjedu agresora, tako da se vodosnabdijevanje grada sa ukupno 2.500 litara u sekundi (prije opsade) svelo na samo jedan mali izvor u gradu s protokom od 5 litara u sekundi, i na vrelo Hrasnica na periferiji grada sa ca. 30-40 litara u sekundi. Osim toga, građani Sarajeva su skupljali kišnicu. Koristili su je za piće, kupanje i u domaćinstvu.

Odjedanput se grad našao u situaciji da nema vode

"Grad Sarajevo, za vrijeme rata, za vrijeme agresije i u uslovima okruženja, došao je u vrlo tešku situaciju što se tiče snabdijevanja vodom. Naime, ako uzmemo u obzir da je agresor došao u posjed svih izvorišta vode, tako da je od ukupnih količina od oko 2.500 litara u sekundi vode koje su dolazile u grad prije rata, ostao samo na malom jednom izvoru. U posjedu grada je, znači, bilo vrelo Sedrenik, sa jedno 5 litara u sekundi. I na periferiji grada, vrelo Hrasnice sa ca. 30 do 40 litara vode u sekundi. To je bila vrlo teška situacija. Odjedanput se grad našao u situaciji da nema vode. Prvo smo počeli sa aktiviranjem onih napuštenih bunara. Recimo kao što je Terezije, Toplik i tako dalje, starih individualnih bunara koji su bili na neki način napušteni. Zatim smo bušili nove bunare sa nekim cijevnim malim bunarima koji su lokalno mogli snabdijevati građane grada." - Prof. Arif Halimić, profesor Građevinskog fakulteta u Sarajevu

Mapiranje opsade Sarajeva

Pivara je izgrađena 1881. u vrijeme austrougarskog perioda i bila je prva moderna pivara u Bosni i Hercegovini. Voda za pivaru dolazi iz podzemnog jezera ispod Sarajeva. Kao jedan od rijetkih objekata na koje su dolazili ljudi sa svih mjesta u gradu po vodu, Pivara je bila važan strateški cilj za agresora, te su ljudi čekajući u redu za vodu bili ubijani ili ranjavani. To je bilo mjesto na koje su ljudi dolazili sa svojim kolicima natovarenim kanisterima, pješačeći i deset kilometara da bi došli do vode. Pored česmi za točenje vode, dolazile su i cisterne koje su građane snabdijevale vodom. U gradu koji je imao vodovod nekoliko stotina godina, s brojnim javnim česmama na svakom ćošku, voda je bila najveći problem tokom opsade, jer je agresor kontrolisao sve izvore, ucjenjujući vodom grad, Bosnu i Hercegovinu i UN. Sarajlije su kupile kišnicu iz polupanih oluka, zahvatali vodu iz Miljacke i topili snijeg. 1993. u jednom od tunela koji vode na Pale, Soros Fondacija je izgradila privremeni vodovod koji je snabdijevao gradske pumpe.

Adaptacija

Preživljavanje postaje osnovna potreba svakog pojedinca tokom opsade grada. Građani Sarajeva uče nove vještine, stječu nova znanja - inventivnost i kreativnost postali su zakon opstanka u svakodnevnom životu. Odlazak po vodu pod udarima granata, nošenje kanistera različitih veličina i iznalaženje novih načina da se prenese što veći broj kanistera postaju dio svakodnevne rutine.

Racionalno raspolaganje vodom

"Sama, lično, donosila sam po 30 litara vode. Uz brdo, gdje stanujem, tako da je to bilo na rubu egzistencije stvarno. E onda, sa tom vodom trebalo je racionalno raspolagati. To su bile ipak minimalne količine, a koliko je potrebno za domaćinstvo." - Ziba Hadžihalilović, građanka

Potraga za vodom

"Život je bio tako težak. Poseban problem je bila voda. Išli smo na vodu, između granata, a granate su padale, sipale, tako da se morala voda donijeti, a to je... to mi najbolje znamo kako je bilo. Jer pored vas padne granata, ubije čovjeka, vi idete, jer se borite za život." - Ibrahim Alender, penzioner

Kap vode, ako bi mogla napisati vlastitu historiju, objasnila bi nam svemir.

- Lucy Larcom

Možete li nam dati recept za mentalno zdravlje?

"Nosi 10 petolitarskih kanistera od Pivare svaki dan, ako je moguće dva puta dnevno. Uspjeh zagarantovan." - Timur Mehmedbašić

Koliko vode je potrebno?

"Uglavnom, svi smo jedni drugima pomagali. A vodu smo trošili nevjerovatno. Nismo ni znali da se toliko vode troši dok nismo počeli da je nosimo." - Azem Mehmedović, građanin

Reciklaža

Građani Sarajeva uvidjeli su da sami moraju kreirati alternativni način življenja da bi opstali. Jedna od važnih metoda tog novog načina življenja bila je promjena namjene predmetima kako bi nadomjestili sve ono čega tokom opsade nije bilo. Izumi i reciklaža postaju alat za preživljavanje. Smišljaju se novi načini pravljenja kolica za prevoz kanistera od recikliranih materijala.

Od sanki i rolšua smo napravili kolica za prevoz vode.

Trebalo je kilometrima ići po vodu, napravili smo kolica koja mogu prenijeti 200 litara vode. Toliko nam je trebalo svaki dan. A tamo gdje smo točili, čekali bismo od 10-12 sati da dođemo na red. Svaki dan.

Nova normalnost

Opsada Sarajeva pokazala je da čovjek može preživjeti katastrofu i ostati ljudsko biće. Sarajevo je usvojilo kulturu u svakom segmentu življenja kao svoje oružje odbrane protiv terora. Građani su hodali ulicama pod udarima granata i snajpera da bi išli u ratno kino i obavljali svoje dnevne zadatke preživljavanja, odlazili na teatarske predstave i izložbe kao način ličnog otpora i odbrane ljudske civilizacije. Nastupila je nova normalnost. Jedna civilizacija je nestala, a na njenim tragovima se istovremeno uspostavila neka potpuno nova.

Smrt nije više bio pojam koji je dalek

"Teško je dobaciti do tog osjećanja, šta je to antička tragedija, i šta je tragedija uopšte. Ali tragedija se dešavala oko nas, mi smo bili dio tragedije. Tako da je bilo jednostavno dokučiti smisao života i smrti, a u “Alkestis” se baš radi o tome, dokučiti šta je to smrt. Ja sam igrala jednu od Alkestis, pošto je to bila jedna varijanta gdje je bilo puno tih žena. To je žena koja se žrtvuje, koja pristaje da umre umjesto svog muža. Svi smo mi bili u nekim tim situacijama. Hoću li ja pristati ovaj put, da ja odem po vodu pa će moj muž ostati kod kuće, ili moja djeca, nije važno. Svi smo mi na neki način se žrtvovali za nekoga, tako da je to bilo jedno osjećanje koje je nama bilo blisko. Smrt nije više bio pojam koji je dalek." - Amina Begović, glumica

Kosu perem kišnicom, tako dugo ostaje sjajna.

Gašenje požara

Pored toga što je pitke vode bilo nedovoljno, građani Sarajeva konstantno su bili primorani trošiti vodu za gašenje požara nastalih nakon granatiranja grada.

Percepcija

Spontano se pojavila potreba da se uspostavi neka vrsta balansa usred haosa. Da bi održao mentalno zdravlje, svaki građanin opkoljenog Sarajeva nastojao je sebe držati u ravnoteži uvodeći svoj stari način života u sada promijenjene uslove.

Nekada...

Sada...

"Znam da u arhivu imate fotografiju ovih vrata u kojima ja stojim sa kanisterima. Ova vrata danas ovako izgledaju. Kroz ta vrata sam prolazio kada sam išao do neke cisterne ili negdje u potragu za vodom. Ovdje se nalazi oluk moje zgrade gdje smo skupljali vodu kišnicu ili kad se snijeg topi i to je bila tzv. tehnička voda. To znači da smo se njome kupali na način koji je već poznat manje-više svima, a to je da se u kadu stavi lavor, onda uđeš u lavor i onda mene žena posipa vodom i ja se kupam. Onda se ta voda koristi za zasipanje wc šolje. Pošto je voda topla, onda zarose pločice u kupatilu i onda žena to obriše. Jedan od mojih najvećih ratnih projekata bio je ovaj bunar koji sam iskopao sa mojim komšijama. Koristili smo ga više od dvije godine. Bio je dubok 7,5 metara. Naišli smo na glinu i tad smo znali da moramo dublje kopati. Znači, bilo nam je svejedno, koliko god, pravo i duboko, to je bila šifra, pa dok ne nađemo vodu.

Danas je što se tiče vode sve obično, podrazumijevajuće, normalno. Imamo vodu. Jedino što mi je ostao refleks iz rata je to da kada perem zube ili kad se brijem onda ne pustim vodu da curi nego dok četkam zube, ja zatvorim vodu, pa je ponovo otvorim i tako negdje doprinosim globalnoj zaštiti vode. Nadam se da ovaj bunar koji sam vam pokazao neće više nikada biti na taj način korišten, upotrebljavan. A, komplikovana su vremena, pa hajd‘ znaj." - Nedžad Begović, reditelj (februar 2024.)

Nadam se da ovaj bunar koji sam vam pokazao neće više nikada biti na taj način korišten, upotrebljavan. A, komplikovana su vremena, pa hajd‘ znaj.

- Nedžad Begović