×

Opsada Sarajeva 1992-1996.

“Dirke klavira su imale sibirsku hladnoću”

Makro priča #1: Zima

Opsada Sarajeva trajala je 1.425 dana. “Biti pod opsadom” značilo je prihvatiti činjenicu da je nestao nekadašnji način življenja i da nenormalno postaje normalno. Građani Sarajeva su vremenom otkrili metode preživljavanja kroz inovacije i kreacije, mijenjajući namjenu predmetima koji su im bili dostupni, opstajući uprkos permanentnom teroru i destrukciji.

Dirke klavira su imale sibirsku hladnoću. Ali se zvuk razlijevao ulicom i na trenutak usrećivao užurbane prolaznike.

Destrukcija

Zima u Sarajevu pod opsadom, granate, snajperi, snijeg, led, glad potpuno su ogolili grad koji je postao meta permanentnog terora i razaranja.

Duga zima, duge i mučne noći

“Da, krajem septembra ’92. smo, ja mislim definitivno, počeli saznavati da će rat biti dug i stravičan. Bilo je jasno da se neće završiti u doba sunčanih dana i u doba kad se nekako moglo još živjeti na starim zalihama. Sve je slutilo na početak duge zime i dugih, dugih i mučnih noći.”

- Zlatko Dizdarević, novinar “Oslobođenja” (Govorna historija, septembar 1992.)

Mapiranje opsade Sarajeva

Opća destrukcija tokom opsade Sarajeva vrlo brzo je otkrila novu geografiju grada. Objekti, ulice, trgovi dobili su novu namjenu i novi značaj. Privredni centar “Skenderija”, koji je za vrijeme olimpijade bio domaćin brojnih sportskih takmičenja, postao je sjedište UNPROFOR-ovog Francuskog bataljona, ali ujedno i centar okupljanja umjetnika koji su koristili činjenicu da je zbog prisustva UNPROFOR-a u galeriji Collegium Artisticum bilo vode i struje. U podzemnim dijelovima Skenderije radio je prodajni centar u čijim kafićima su se ljudi mogli sresti, bezbjedni od granata, a u buticima se prodavala preostala odjeća iz 1992. godine.

FAMA Collection

FAMA Kolekcija, Mapa opsade Sarajeva 1992-1996.

Adaptacija

Preživljavanje postaje osnovna potreba svakog pojedinca tokom opsade grada. Građani Sarajeva uče nove vještine, stječu nova znanja - inventivnost i kreativnost postaju neizostavni u svakodnevnom životu. Potraga za drvima za ogrjev, lijepljenje folija na prozore, improvizirani načini grijanja, osvjetljavanja prostora i kuhanja, upotreba sanki za transport vode tokom zime postaju dio svakodnevne rutine.

Potraga za vodom

Posebno u zimskom periodu je odlazak po vodu bio veliki izazov. Ljudi su koristili različita kolica i sanke za transport kanistera. Umijeće je bilo transportovati što veći broj kanistera odjednom.

Pranje veša

Tokom opsade grada je rijetko bilo vode u stanovima. Iako je voda bila ledena, građani Sarajeva su i zimi koristili trenutke kada se nije pucalo na grad da peru veš u rijeci Miljacki.

Pitam se da li snijeg voli drveće i polja, kada ih ljubi tako nježno? Onda ih pokriva, znate, bijelim pokrivačem i možda im savjetuje: Spavajte, dragi moji, sve dok ljeto ne dođe ponovo.

- Lewis Carroll

Sječa stabala

Građani Sarajeva su tokom oštre sarajevska zime bili primorani da traže drvo za potpalu kako bi se ugrijali. Učili su kako se režu, cijepaju i redaju drva. Balkoni i dnevni boravci postajali su skladišta za drva.

"Ta breza je posađena prije 15 godina, kad smo mi doselili. Bila je jedno malo drvo koje smo mi svi njegovali, kao dijete. Ta breza je narasla do šestog sprata. I jedino što je bilo lijepo, što smo mogli da pogledamo kroz prozor to je bila ta breza, koja je nama davala i hlad i jednostavno to lišće koje je treperilo nešto je značilo. Znači život neki koji se odvija u tom dvorištu. Jedno veče, kad je mislim tišina inače, čuli smo zvuk motorne pile. Da li će se on ogrijati od te breze ili će nju prodat’ nekome, ali smo znali da u stvari neće se niko od te breze moći ogrijati puno. Ona nije bila drvo zahvalno za gorenje. A nama je značila simbol jedinog života u tom dvorištu. Mi smo tad svi istrčali. Sve su komšije izašle. I ta dvojica mladića koji su došli da režu tu brezu oni su se toliko bili uplašili... jer su bili svjesni da mi branimo ustvari jednu brezu k’o da se branimo od čete neprijatelja."

- Zdravka Gutić, domaćica (Govorna historija, oktobar 1992.)

Reciklaža

Građani Sarajeva uvidjeli su da sami moraju kreirati alternativni način življenja da bi preživjeli. Jedan od važnih aspekata tog novog načina življenja bila je promjena namjene predmetima kako bi nadomjestili sve ono čega tokom opsade nije bilo. Izumi i reciklirani predmeti postaju alat za preživljavanje. Nastaju nove peći, smišljaju se alternativni načini napajanja strujom, prave se bašte na balkonima i ispred zgrada.

Peć

Milenko je od pozorišnog reflektora napravio peć koja je grijala stan, sve četiri godine pod opsadom.

Tokom žestokih zima su građani Sarajeva u nedostatku grijanja bili primorani da prave improvizirane peći od svakodnevnih predmeta: pozorišnih reflektora, limenih kutija za keks, bojlera, bolničkih noćnih ormarića ili pretis lonaca - a sve s ciljem da bar malo ugriju sebe i svoje porodice. Veoma često se grijala samo jedna soba u stanu, jedan ured ili operaciona sala u bolnici.

Koji je bio najvažniji događaj u vašem kvartu tokom opsade?

Dobili smo najlone za prozore u toku zime.

godište: 1969.
zanimanje: Električar
pol: Muški
kvart: Centar

Nova normalnost

Opsada Sarajeva pokazala je da čovjek može preživjeti katastrofu i ostati ljudsko biće. Sarajevo je izabralo kulturu kao svoje oružje odbrane protiv terora. Građani su hodali ulicama pod udarima granata i snajpera da bi obavljali svoje dnevne zadatke preživljavanja, odlazili na teatarske predstave i izložbe kao način otpora i odbrane ljudske civilizacije. Nastupila je nova normalnost. Jedna civilizacija je nestala, a na njenim tragovima se istovremeno uspostavila neka potpuno nova.

Opišite svoj dan i posao

“Ustajanje. Pješke do Akademije gdje radim kao profesor. Slikam. Crtam. Pričam sa studentima koji imaju petlje da dođu na Akademiju tog dana. U moje dnevne aktivnosti moram uključiti i nabavku potpale. Obično su to stari ramovi i slično smeće. Sve što pronađem stavljam u moj ruksak, bez kog ne izlazim iz kuće. Svaki put kad idem napolje, to je rizik. Kad dođem kući ručam sa sinom i ženom, a onda radim u ateljeu dok se ne smrznem, ili dok traje dnevno svjetlo. U nekoliko zadnjih nedjelja, moja žena i ja smo radili na malim slikarijama, pa možemo raditi u kuhinji koja je jedino zagrijano mjesto u stanu. Poslije čitam uz svijeću i spavam. Sarajevske noći traju dugo.”

- Nusret Pašić, akademski slikar

Obukli smo se ’92. godine u zimsku odjeću i to nismo skidali cijelu zimu. Tako smo spavali jer je noću pucalo, morali smo noću ustajati i ići u podrume.

Zimsko računanje vremena

„Mi smo se šalili u septembru ’93. godine, kada je došlo vrijeme da se promijene satovi. Da se pređe sa ljetnog na zimsko računanje vremena, po evropskim standardima, da mi to ne bi trebali da uradimo. Ja se sjećam, razgovarao sam sa tadašnjim gradonačelnikom Muhamedom Kreševljakovićem da bismo ustvari trebali odbiti promjenu tog vremena, jer vrijeme u Sarajevu se računalo drugačije. I vrijeme u Sarajevu se osjećalo drugačije.“

- Haris Pašović, reditelj (Govorna historija, septembar 1993.)

Percepcija

Spontano se pojavila potreba da se uspostavi neka vrsta balansa usred haosa. Da bi održao mentalno zdravlje, svaki stanovnik opkoljenog Sarajeva nastojao je sebe držati u ravnoteži dovodeći svoj stari način života u sada promijenjene uslove.

Nekada...



“To je u stvari bio nastavak tradicije koja je započela ’93. godine u martu, kada smo prvi put nas dvojica uzeli skije i krenuli da skijamo niz Soukbunar, niz Gaj, tako niz razne ulice Sarajeva, dok su granate okolo padale i pljuštale. I ljudi koji su bježali po ulicama su vidjeli dva lika koji nose skije, mislim potpuno iz nekakvog drugog svijeta. Međutim, svrha tog skijanja ’93. je bila – ja sam snimao jedan film, video pismo, svojoj djevojci u Švedsku i ja sam njoj htio da pokažem kako mi tu živimo, šta radimo. A samo skijanje sam snimao zato što je to nešto što je bilo tad nemoguće. Apsolutno nemoguće. Ja sam tim skijanjem projektovao svoje snove. Jer ja sam sanjao da idem na Bjelašnicu, na Jahorinu, ne znam ni ja gdje, da skijam. A, naravno, nije se moglo. Tako da sam napravio taj video spot. Nas dvojica skijamo, granate okolo padaju, međutim, tog zvuka nema, preko je muzika. I to sad izgleda kao neki spot, razglednica, iz… ne znam ni ja… Sestrijera, turistička.”

- Enes Zlatar, muzičar (Govorna historija, februar 1994.)

Sada...



“Koliko god blentavo zvučalo, to moje skijanje prije trideset godina tokom opsade Sarajeva, pored muzike, za mene je bila neka slamka spasa. Nešto što me održalo… održalo normalnim. Kad gledam ovaj snimak koji ste mi vi poslali - ono što sam govorio prije tridesetak godina u vezi tog skijanja i ono što sam tada mislio, apsolutno isto se tako osjećam i apsolutno isto tako mislim i danas. A malo je stvari u životu oko kojih ne promijenite stavove i mišljenje u rasponu od trideset godina. Ali, evo, ovo je jedna od tih rijetkih stvari. To govori o tome koliko mi je to bitna stvar bila, i dan danas je, u mom životu.”

- Enes Zlatar, muzičar (decembar 2023.)

Ja sam tim skijanjem projektovao svoje snove. Jer ja sam sanjao da idem na Bjelašnicu, na Jahorinu, ne znam ni ja gdje, da skijam. A, naravno, nije se moglo.

- Enes Zlatar